Sjećanje koje ne blijedi
Na Dušni dan groblja diljem zemlje postaju mjesta tišine, svjetlosti i prisjećanja. Tisuće svijeća stvaraju more topline koje osvjetljava sjećanja, dok se u zraku osjeća mir i poštovanje. Ljudi donose cvijeće, svijeće i molitve, ali i svoje misli — riječi koje možda nikada nisu izgovorili.
Iako se povezuje s tugom, ovaj dan ima i posebnu ljepotu — jer nas podsjeća koliko su ljubav i sjećanje vječni. Mnogi ga doživljavaju i kao priliku da zastanu, promisle o prolaznosti života i ponovno osjete zahvalnost za sve trenutke provedene s onima koji su ih voljeli.
Korijeni tradicije
Dušni dan potječe još iz 10. stoljeća, kada je opat Odilo iz francuskog samostana Cluny uveo običaj molitve za sve duše u čistilištu. Taj se običaj brzo proširio Europom i postao važan dio katoličke tradicije. Crkva toga dana poziva vjernike da se mole za preminule i tako pokažu da su živi i mrtvi povezani u vjeri i ljubavi.
U mnogim hrvatskim krajevima običaj je da se na groblju ne samo polažu vijenci i pale svijeće, nego se i nakratko zastane — u tišini, molitvi ili razgovoru s pokojnicima "u sebi". Ta jednostavna gesta ima duboko značenje: sjećanje je most koji povezuje svjetove.
Trenutak za zahvalnost
U užurbanom svijetu koji rijetko dopušta zastajanje, Dušni dan nas poziva da se na trenutak vratimo onome što je najvažnije — ljubavi, obitelji i zahvalnosti. Možda ćemo na groblju osjetiti tugu, ali i mir, jer znamo da su naši najmiliji zauvijek dio nas.
Zato, kad 2. studenoga zapalite svijeću, učinite to s toplinom u srcu. Ne samo iz poštovanja prema onima kojih više nema, nego i kao podsjetnik da svaka svjetlost koju upalimo govori o ljubavi koja ne prestaje.
10 fotografija koje pokazuju koliko krizantema može biti čarobna

