SVETSKI, A NAŠ! POSETILI SMO TSC AKADEMIJU - Jedna reč najbolje opisuje ono što nas je zateklo u Bačkoj Topoli: IMPRESIVNO!
TSC akademija iz Bačke Topole osnovana je 2018. godine i od tada važi za jedan od najsavremenijih fudbalskih centara u regionu!
Savršeni tereni, vrhunski uslovi za smeštaj, celokupan kompleks iz snova, sistem rada koji kombinuje obrazovanje i sport, te jasna filozofija razvoja mladih igrača akademiju čine uzorom mnogima, i to posle samo sedam godina rada.
Svako ko dođe u posetu ima isti utisak - ovo je impresivno. Kako su do toga došli i kako dati pelcer ostalima, pričali smo s Borisom Draškovićem, koordinatorom akademije.
Sam objekat izgleda kao da je otvoren ove godine, a ne 2018, što već samo po sebi govori s koliko ljubavi i pažnje u Topoli prilaze svakom delu sportskog centra. Počev od predsednika kluba Janoša Žemberija pa do svih zaposlenih. Vizija s kojom rade je kristalno jasna.
- Imamo sve selekcije, od uzrasta U-7 do U-19, osim U-18. Pored glavnih selekcija, postoje i naše B grupe od U-7 do U-15. One su predviđene za decu koja trenutno kvalitetom nisu u prvim selekcijama, ali i dalje treniraju s našim trenerima jer verujemo da se njihov razvoj može promeniti. Vizija akademije je da stvaramo što više kvalitetnih fudbalera, pre svega za naš prvi tim, ali i za druge klubove i, naravno, za reprezentaciju. Međutim, jednako važan segment za nas su obrazovanje i socijalni razvoj dece. Trudimo se da decu i roditelje edukujemo da je škola podjednako važna kao i fudbal. Treninzi su koncipirani tako da deca mogu redovno da pohađaju školu, imaju slobodno vreme, ali i dodatne sportske aktivnosti. Naravno, ponekad izostanu zbog utakmica ili gostovanja, ali nastojimo da to bude što ređe - počinje priču Boris Drašković.
Kakvi su uslovi na akademiji, koliko imate terena i kakvi su smeštajni kapaciteti?
- Imamo tri velika terena standardnih dimenzija. Jedan hibridni, jedan veštački i jedan s prirodnom travom. Pored njih, postoji zatvoreni teren dimenzija 70x40 metara, takođe s veštačkom podlogom, i mini-pič veličine rukometnog igrališta. U izgradnji je još jedan teren s prirodnom travom, a koristimo i pomoćni veštački teren u blizini kompleksa. Na akademiji trenira oko 300 dece. Od toga je 30-ak smešteno u samom kompleksu, isključivo srednjoškolci, najčešće omladinci i kadeti. Smeštaj se dodeljuje prema kvalitetu i zaslugama, ne prema udaljenosti od mesta stanovanja. Imamo slučajeve dece koja su godinama putovala i po 50 kilometara, ali su sada među najboljima i žive na akademiji. Deca koja su na smeštaju imaju organizovanu sportsku ishranu. Trudimo se da ih edukujemo o pravilnoj ishrani, zajedno s roditeljima. Naravno, nije uvek lako, ali napredujemo i u tom segmentu.
Koliko ljudi čini trenerski i stručni kadar?
- Ukupno nas je 21 u stručnom delu, zajedno sa mnom i glavnim skautom. U to su uključeni treneri, kondicioni treneri i treneri golmana. Veoma nam je važan izbor trenera i njihov profil. Trudimo se da većina njih bude iz našeg okruženja ili su bivši igrači TSC, jer se tako najbolje uklapaju u naš sistem i filozofiju rada. Na primer, trener U-19 ekipe Nemanja Miljanović dolazi iz Temerina, gde ima svoju školu fudbala. Većina trenera ima neku vezu s našim klubom, igrali su u TSC, nekom klubu s kojim sarađujemo ili su iz okoline. To nam pomaže da gradimo dugoročni kadar koji razume našu ideju.
Jedna od čestih tema u omladinskom fudbalu su odnosi s roditeljima. Kako to funkcioniše kod vas?
- Nemamo većih problema jer smo od početka postavili jasna pravila. Roditelji su tu da podrže svoju decu i klub, ali uz, naravno, neke norme ponašanja. Na utakmicama ne tolerišemo dobacivanja ni detetu, ni treneru, ni protivnicima. To decu opterećuje i stvara im pritisak. Naši treneri redovno organizuju roditeljske sastanke i objašnjavaju pravila i očekivanja. Roditelji su uvek dobrodošli i mogu se obratiti treneru, a ako ne mogu s njim rešiti problem, mogu razgovarati i sa mnom. Cilj nam je da sve bude otvoreno i zdravo.
U nižim uzrastima često se nameće pitanje rezultata. Kako vi gledate na to?
- Pobeda i želja za uspehom su poželjni, ali pritisak ne sme biti prevelik. Kod nas do uzrasta U-14 i U-15 svako dete mora da dobije priliku da igra. Nije normalno da dete dođe na turnir i ne uđe u igru. Kasnije, u kadetskoj i omladinskoj ligi Srbije, takmičenje je ozbiljnije. Liga je vrlo zahtevna, jedna trećina ekipa ispada, pa je pritisak veći. Ipak, smatram da su deca od 17 godina još mlada za tako surovo takmičenje. Mi smo već dva puta ispali iz lige, ali se sada stabilizujemo i cilj nam je da se stalno takmičimo u dve najjače lige. Veliki problem je i to što pre U-17 nemamo državna takmičenja. U drugim zemljama postoje nacionalne lige i za uzraste U-14, U-15 i U-16, što omogućava deci da ranije osete kvalitetne utakmice. Znam da je to finansijski zahtevno, ali bi mnogo značilo za razvoj fudbala.
Gde se najčešće javljaju problemi kod dece i u kojim fazama dolazi do odustajanja?
- Ne postoji određena starosna granica kada deca odustaju, ali najčešće razlog nije ljubav prema fudbalu, nego činjenica da ne igraju dovoljno. Većina njih ne napušta sport u potpunosti, pređu u klubove nižeg ranga ili nastave da se bave sportom na drugi način. Važno je da im omogućimo kontinuitet i osećaj napretka.
Kako funkcioniše vaša skauting služba?
- Skauting služba pokriva celu Srbiju. Imamo ljude zadužene za Beograd, istočnu i zapadnu Srbiju, a u Vojvodini se najviše oslanjamo na naše podcentre, 21 klub u okolini. Oni su baza našeg sistema i većina igrača do uzrasta U-15 dolazi iz tih klubova.
Kako kolege iz drugih klubova reaguju kada posete vaš kompleks?
- Većina gostiju je oduševljena. Često nam dolaze ekipe iz cele Srbije da odigraju prijateljske utakmice i obiđu kompleks. Trudimo se da svima izađemo u susret na zahteve za prijateljske mečeve. Kada igra prvi tim, često organizujemo i utakmice naših mlađih selekcija istog dana kako bi deca mogla da gledaju seniore i osete atmosferu stadiona. To ih dodatno motiviše. Verujte mi, voleo bih iz sveg srca da ovako nešto ima svaki klub u Srbiji. To bi nam podiglo celokupan fudbal na mnogo viši nivo.
Održavanje ovakvog kompleksa je zahtevno. Koliko ljudi radi u akademiji?
- Imamo oko 50 zaposlenih, ne računajući trenere. Svi su iz Bačke Topole ili okoline i klub doživljavaju kao svoj. To je, po meni, ključ našeg uspeha. Ljudi su posvećeni i brinu o svakom detalju. Deca su naučena da poštuju prostor i vode računa o svemu što koriste.
Imate li saradnju sa stranim akademijama i šta ste preuzeli iz njihovog rada?
- Naš program postoji od 2018. godine i stalno ga unapređujemo. Sve što vidimo kod kolega iz inostranstva, a što može da se primeni kod nas, uključujemo u svoj rad. U fudbalu više nema tajni, sve zavisi od modela igre koji klub neguje. Ono gde možda najviše zaostajemo jeste brzina igre i tu gledamo da se što više približimo nivou koji su dostigli inostrani klubovi.
Da li treneri imaju mogućnost stručnog usavršavanja?
- Imamo dobre mogućnosti, naročito preko mađarskog fudbalskog saveza, sa kojim blisko sarađujemo. Na konferencijama u Mađarskoj učestvuju klubovi poput Benfike, Nordšelanda i Atletika iz Bilbaoa, što nam omogućava da učimo od najboljih. Kada se neko od naših trenera vrati s konferencije, napravi izveštaj i prenese kolegama najvažnija iskustva. Tako svi zajedno napredujemo. Organizujemo i interne seminare za trenere iz naših podcentara, koji rade po istom programu kao i mi.
Šta bi za vas bio najveći uspeh akademije?
- Najveći uspeh bio bi da jednog dana ceo prvi tim čine momci koji su ponikli u akademiji. To je moj lični san, ali, naravno, svesni smo i realnosti. Zasada svake godine sve više igrača dobija priliku da trenira sa seniorima i to je pravi put. Već imamo nekoliko momaka koji zaslužuju šansu da se pokažu u seniorskom fudbalu u narednom ciklusu i to nas najviše raduje.
Kako gledate na prisustvo stranih igrača u omladinskim ligama?
- Mislim da je u redu da ih ima, ali uz ograničenja. To što je u nekim klubovima bio veliki broj stranaca u omladinskoj ekipi nije dobro iz razloga što domaći igrači tada ne dobijaju priliku. Međutim, ako se broj stranaca ograniči, to može doneti korist, neki od njih imaju fizičke i neke druge prednosti koje mogu doprineti razvoju lige, klubova i njihovih saigrača.
Kakav je vaš stav o brojnim školicama fudbala koje danas postoje?
- Ne mogu da kažem ni da sam za ni da sam protiv. Ima školica koje rade odlično i imaju stručne trenere, ali i onih koje postoje samo zbog finansijske koristi. Rešenje bi moglo da bude da dobre škole dobiju status kluba i da se jasno odredi do kog uzrasta mogu da rade s decom. Mnoge od njih već sarađuju s klubovima, što je dobar model - zaključio je Boris Drašković.