Ako je vjerovati „nevidljivoj ruci tržišta“, Novi Sad doista očekuje najveće okupljanje ikada u tom gradu kada se u subotu (1. 11.) bude obilježavala godišnjica tragedije – što znači i godina bunta. Cijene smještaja za taj dan odletjele su u nebo, posao je posao.
Novosadski novinar Nedim Sejdinović nastoji pronaći smještaj za ljude koji dolaze iz svih krajeva, kako bi izbjegli previsoke cijene. Kaže da je teško procijeniti koliko će ljudi stići, jer je to „slobodni skup slobodnih ljudi". „No može se pretpostaviti da će skup biti monumentalan. Studentima i građanima u pobuni brojnost je važna jer se time pokazuju upornost, hrabrost i dosljednost“, rekao je Sejdinović za Deutsche Welle.
Bilo je velikih okupljanja tijekom ove godine, uključujući i ono u Beogradu 15. ožujka, kada se prema procjeni Arhiva javnih skupova okupilo 325.000 ljudi, što je bilo dosad najveće okupljanje.
Ali već se odavno, još od ljetnih sukoba, ušlo u fazu koju neki politički analitičari nazivaju „mrcvarenjem“ ili „ravnotežom nemoći“ – prosvjedi nisu mogli srušiti vlast, ali ni vlast nije mogla ugasiti prosvjede.
Nisu pomogla ni stalna pojavljivanja predsjednika Aleksandra Vučića na televiziji, ni „batinaši", ni slučajevi policijske brutalnosti. Kao što građanima u prosvjedima ništa nije donijelo ni paljenje prostorija SNS-a.
Sejdinović vjeruje da incidenti idu u prilog režimu i „Vučićevoj propagandi“, te da nije isključeno da će u subotu „ubačeni elementi“ pokušati izazvati sukobe. No, dodaje: „Vučiću neće biti od velike koristi ako toga dana Novi Sad, zbog policijskog nasilja ili nečeg sličnog, postane glavna vijest u europskim medijima.“
Kap koja je prelila čašu
Bit će to godina dana otkako je sve počelo – točno u 11:52. Tada su tone betona pale na ljude pod nadstrešnicom svježe i skupo obnovljenog Željezničkog kolodvora. Velik broj građana to je pripisao nemaru i korupciji. Vode se tri sudska postupka, tužiteljstva vuku na različite strane, a presude još nema.
Uslijedile su minute šutnje na raskrižjima, napadi pristaša vlasti, blokade sveučilišta, ostavka Vlade, mješavina prijetnji i ustupaka, obećanja o jeftinim kreditima, studentski pohod kroz Srbiju i šire, zahtjevi za izborima, saga o studentskoj listi, zauzimanje Pionirskog parka, priče o „obojenoj revoluciji“.
Srbija je tijekom protekle godine živjela višak događaja – jednu jedinu temu. „Mislim da je ovo bila samo kap koja je prelila čašu“, kaže Jelena Popadić, studentica medicine iz Novog Sada, s kojom je DW razgovarao više puta u protekloj godini.
„Ovdje se već toliko dugo krade da su se ljudi navikli, na neki način. Ali sada su krađa i korupcija došli dotle da su izgubljeni ljudski životi“, zaključuje ona.
Opet o „dvije Srbije"
Tjedan dana prije godišnjice (25. listopada), u Požarevcu su se okupili ljudi koji tvrde da im čašu nije prelio pad nadstrešnice, nego da su „blokaderi“ prevršili svaku mjeru. Riječ je o skupovima protiv blokada na kojima vlast demonstrira potporu.
Premijer Đuro Macut, koji u svemu tome ima sporednu ulogu, rekao je novinarima da je država početkom godine pokazala „prevelik stupanj demokratičnosti“ prema blokadama te „druge Srbije“. Sada, kaže, ustaje autentična Srbija koja misli svojom glavom.
Toga dana u Požarevac je stiglo više od stotinu autobusa. Reporter DW-a susreo je umirovljenike koji studente nazivaju „bagrom“, radnike komunalnih poduzeća kojima su šefovi naredili da dođu na skup, te mnoge ljude koji nisu htjeli razgovarati s novinarima niti su znali što bi rekli.
Umirovljenik Branko iz Požarevca, međutim, voli razgovarati. Kaže da ne voli SNS, ali predsjednika poštuje, tko god on bio. Izbori su u Srbiji slobodni pa neka narod bira! Što Branko želi? „Želim da budemo normalni, da se ne gledamo poprijeko, da se ne tučemo.“
Među ovim ljudima, barem 40 posto njih vjeruje da je nadstrešnica pala zbog diverzije – tako je, prema istraživanju Nove srpske političke misli, pokazalo mišljenje pristaša SNS-a. Priča o „teroristima“ koji ruše nadstrešnice, a zatim žele srušiti i vlast, očito se primila na plodno tlo.
Čini se da su političke podjele, odavno oštre između onih za i protiv Vučića, sada stigle do gotovo svakog čovjeka – čak i unutar obitelji.
Kraj se ne zna
Taj dojam dijeli i filozof Andrea Perunović. Odmah kaže da ne želi govoriti o dnevnoj politici, a pogotovo ne prognozirati. Ne zato da ne bi ispao loš „analitičar“, nego zato što je to jednostavno nemoguće.
Na pitanje kako se Srbija promijenila u godinu dana, kaže da se stvari stalno mijenjaju, ali da je razlika u tome što se sada promjena i osjeća – građanima se vratila svijest o vlastitoj moći. „Čar je u tome što smo sada u trenutku postajanja, za razliku od pukog bivstvovanja“, kaže Perunović.
U filozofiji se to naziva „prostorom neodlučnosti“ – polje pred društvom je otvoreno, razmišlja se umjesto da se samo vjeruje. No mreža ishoda tek se iscrtava i „linija bijega“ iz te situacije još se ne nazire. U Perunovićevu prijevodu za obične smrtnike – ne znamo hoće li sve završiti u fašizmu, boljem društvu ili negdje između. A što takvo stanje dulje traje, to su ulozi veći.
„Kad hodaš ulicom i razgovaraš s ljudima, oni to doživljavaju kao veliko breme“, kaže sugovornik DW-a s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. „Čini mi se da su ljudi postali mnogo komunikativniji i ljubazniji, ako su to nosili u sebi. No oni koji su bahati i nasilni, to sada isto otvorenije pokazuju. Promijenili su se intenziteti.“
To je možda ono što studentica Jelena Popadić kaže ovako: „Ljudi su shvatili da je to to. Ili sada ili nikad. Neće odustati. Mladi nemaju što izgubiti. Život ovdje ovakav kakav je jednostavno nema smisla. Ovo je posljednja prilika.“
Zašto baš studenti?
Nije teško pronaći odgovor na pitanje zašto ova pobuna protiv Vučićeve vlasti – tko zna koja po redu – najdulje traje i ima šansu za uspjeh. Ustali su studenti, „naša djeca“, „budućnost Srbije“. Nije čudo ni što je vlast pokušala to oponašati, nudeći drugu „našu djecu“ koja, k tome, žele učiti.
Ali veliko je pitanje otkud sada ta omladina? Zar se nije govorilo da bulje u TikTok i da ih politika uopće ne zanima?
Filozof Perunović kaže – mladi su poput povratka nesvjesnog koje je dugo bilo potiskivano. „Jesu ideološki heterogeni, ali njihovo djelovanje vrlo je ljevičarsko. To su generacije koje u udžbenicima povijesti nisu vidjele ništa osim nacionalističkih narativa. Ondje su vrlo malo čitale o Jugoslaviji, samoupravljanju. Gdje su naučili što su plenumi? To nasljeđe bilo je potiskivano zbog autoritarnih ciljeva, ali se sada vratilo.“
Dodaje da je naš dio svijeta devedesetih bio zloslutno avangardan – a da je možda sada avangarda u pozitivnom smislu.
„Jer vidimo da pobune mladih diljem svijeta izbijaju kao krtice, od Nepala do Maroka. U našim kapitalističkim društvima odsijecamo dio stvarnosti i ne obaziremo se na njega. E pa sada mlade generacije reagiraju jer su u tome odrasle. Suočavaju nas s nama samima.“
Kamo dalje?
Ima ljudi koji velike političke prosvjede promatraju kao srednjovjekovne opsade – ako se skupi dovoljno vojske i krene na juriš, tvrđava padne. Budući da to tako ne ide, proći će i skup u Novom Sadu, a nastavit će se faza „mrcvarenja“.
Sudeći prema istraživanjima javnog mnijenja koja objavljuju agencije neovisne o vlasti, studentska lista ima prednost iako još faktički ne postoji. I iako se ne zna kada će točno biti izbori – premda predsjednik Vučić kaže da će biti iduće godine – pogotovo se ne zna u kakvim će uvjetima biti održani.
Kao da se polje borbe s ulice seli na poznatiji teren izbora. A time, upozorava novinar Nedim Sejdinović, možda i u stari tok oporbenog miljea poznatog po beskrajnim raspravama o broju kolona i međusobnim prepirkama. Već se naveliko studentima predbacuje što ne objave listu, iako izbora još nema na vidiku.
„Mislim da taj milje pokušava povratiti položaj koji je imao ranije i utjecati na političke procese, mijenjajući principe za sitne interese. Djelomično u tome uspijeva, ali ga je sve ovo ipak preraslo. Čini se da su oblik studentskog odlučivanja i uopće ova pobuna usmjereni i protiv njega, što je dobra vijest“, kaže Sejdinović.
Tko ne želi glumiti proroka, može tvrditi samo dvije stvari. Prvo, u Srbiji se nešto krupno promijenilo. Drugo, pobuna nije ni blizu kraja, iako su vlasti već mnogo puta proglasile „pobjedu“. Sve iznad toga, kako reče filozof, previše je zamršeno da bi se znalo kamo točno vodi, piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....