Svijet će imati sve manje ljudi. I ne, to nije katastrofa

U knjizi "Populacijska bomba", objavljenoj 1968., biolog Paul Ehrlich napisao je kako se "ljudi razmnožavaju tolikom brzinom da će hrane neizbježno nestati, a ‘stotine milijuna‘ uskoro će umrijeti od gladi. Nakon što se poigrao idejom ‘međuzvjezdanog transporta‘, zauzimao se za strogu kontrolu rađanja, čak i prisilom, ako dobrovoljne metode ne uspiju."

Mnogi se i dalje brinu zbog prenapučenosti. No sve više ljudi, osobito u bogatim zemljama, strahuju od suprotnog: demografskog sloma. "Niske stope nataliteta okončat će civilizaciju", predviđa Elon Musk, otac mnogobrojne djece.

Iako broj stanovnika u svijetu još raste, stopa fertiliteta naglo pada. I to nije problem samo bogatih zemalja. Danas čak dvije trećine svjetskog stanovništva živi u državama u kojima je stopa fertiliteta pala ispod "stope zamjene" od 2,1 djeteta po ženi, razine koja se smatra nužnom da bi se populacija dugoročno održala stabilnom. Bogotá u Kolumbiji sada ima nižu stopu fertiliteta (0,91) od Tokija (0,99).

Prema središnjoj procjeni Ujedinjenih naroda, svjetska će populacija dosegnuti vrhunac od 10,3 milijarde ljudi 2084. godine. No te projekcije temelje se na vrlo optimističnim pretpostavkama: da će se u mnogim zemljama s niskim natalitetom pad stope rađanja zaustaviti ili čak preokrenuti, te da će se u zemljama s visokim natalitetom one smanjivati sporijim tempom. Ako se takav preokret ne dogodi, demografski vrhunac mogao bi stići puno ranije. Računice pokazuju da bi, nastave li se trenutačni trendovi još samo jedno desetljeće prije nego što nastupe optimističniji scenariji UN-a, broj stanovnika dosegnuo maksimum od 9,6 milijardi već 2065., a zatim pao na 8,9 milijardi do kraja stoljeća.

Znanstvenici su otkrili superučinkovit način da zaustave rak

Kada god se dogodio, demografski vrhunac značit će da će globalna populacija ući u razdoblje postupnog smanjivanja. U početku će pad biti blag, ali s vremenom bi mogao postati nagao i dubok, kao svojevrsna zrcalna slika eksplozivnog rasta koji je ljudsku populaciju od 1800. godine podigao s milijardu na današnjih osam milijardi.

Takva perspektiva mnoge zabrinjava.

Jedna vrsta straha je ekonomska i gleda na problem iz šire perspektive. Manje ljudi znači manje mozgova, pa bi i tempo inovacija usporio. To znači i manje prostora za specijalizaciju i podjelu rada. (Ako u vašem gradu živi samo 1000 ljudi, teško ćete naći etiopsku hranu ili klub za svoju nišnu strast.) Brzo smanjivanje broja stanovnika moglo bi biti izrazito destabilizirajuće. Veliki javni dugovi iznenada bi pali na manje ljudi, od kojih će mnogi već biti starci. Megagradovi bi možda opstali, ali bi manji bili sve više pusti, dok se jednom ne bi zatvorila i posljednja škola.

Druga vrsta zabrinutosti je nacionalističke prirode. Stope fertiliteta značajno se razlikuju među državama. Zato se neki boje budućnosti u kojoj će biti premalo ljudi sličnih njima, a previše onih koje doživljavaju kao kulturno strane ili prijeteće. To je jedan od razloga zašto populisti diljem Zapada zagovaraju novčane poticaje obiteljima da imaju više djece, a Donald Trump obećava da će biti "predsjednik fertilizacije".

Demografske prognoze čudna su mješavina izvjesnog (svi ljudi koji će 2070. imati 50 godina već su rođeni) i nepoznatog (pitanje je koliko će djece odlučiti imati današnji dvadesetogodišnjaci). Dugoročno gledano, eksponencijalno smanjivanje stanovništva doći će zapanjujuće brzo. No barem u početnoj fazi, kad se društva moraju naučiti suočiti s problemom, brzina promjene trebala bi biti podnošljiva.

Postoji nekoliko razloga da ne budete katastrofičari. Umjetna inteligencija možda je precijenjena, ali očito napreduje brže nego što će populacija padati. Ona ili neka druga još nepoznata tehnologija, sigurno će ublažiti manjak inovacija uzrokovan smanjenjem broja ljudskih istraživača.

Drugi razlog za optimizam leži u činjenici da se ljudski životni vijek stalno produljuje, što ljudima omogućuje da dulje ostanu aktivni i produktivni. U analizi provedenoj na uzorku od 41 zemlje pokazalo se da je sedamdesetogodišnjak 2022. imao iste kognitivne sposobnosti kakve je pedesettrogodišnjak imao 2000. godine. Takav napredak jednog će se dana možda zaustaviti, ali dokle god traje, on ublažava posljedice smanjenja radne snage i daje društvima dragocjena dodatna desetljeća za prilagodbu. Istodobno, zemlje koje tradicionalno rasipaju ljudski kapital možda će naći načine da ga bolje iskoriste (kroz kvalitetniju prehranu i obrazovanje mladih) kao i uklanjanje prepreka koje ženama otežavaju ulazak na tržište rada. Ukratko, pad broja stanovnika ne mora automatski značiti pad životnog standarda. Japan je najbolji primjer: njegova se populacija smanjuje gotovo dva desetljeća, a životni standard je u međuvremenu značajno porastao.

Širi se novi trend među muškarcima - s nezgodnom nuspojavom

Nacionalisti su, međutim, u pravu kad tvrde da će se svjetska demografska slika uvelike promijeniti. Čak i optimistične prognoze Ujedinjenih naroda predviđaju da će se kineska populacija do 2100. godine prepoloviti. Indija će dulje zadržati sadašnju razinu, dok će Europa i Sjedinjene Države pad broja stanovnika možda uspjeti odgoditi imigracijom ili će možda odlučiti da ne žele krenuti tim putem.

Budućnost će nesumnjivo biti više nalik afričkoj nego sadašnjost, jer je upravo na tom kontinentu demografski rast i dalje najsnažniji. No i ondje stope nataliteta ubrzano padaju. Velike, postupne geopolitičke i kulturne promjene dio su povijesne konstante. Svijet se s njima već nosio i može to učiniti ponovno.

Pronatalisti se nadaju da će javnim novcem zaustaviti tektonske promjene i u svojim državama povećati broj novorođene djece. No, u tome neće uspjeti. Pokušaj da se novcem natjera ljude da imaju više djece nego što bi inače htjeli ili je nevjerojatno skup ili jednostavno ne uspijeva. Čak i Mađarska, koja troši golemih 6 posto BDP-a na pronatalitetne politike, i dalje ima stopu fertiliteta manju od stope zamjene. Neka istraživanja sugeriraju da su mađarski raskošni dječji bonusi uglavnom utjecali na to kada se djeca rađaju, a ne na njihov ukupan broj.

Smanjivanje broja stanovnika i posljedično starenje populacije dugoročno će zahtijevati velike ekonomske i društvene prilagodbe. Starijim će ljudima trebati skrb, premda oni nisu nužno veći teret od mladih, za koje se također treba brinuti dok odrastaju. Budući da stariji građani redovitije izlaze na izbore, njihov će glas snažno oblikovati političke odluke. To bi moglo otežati podizanje dobi za mirovinu, no vlade će prije ili kasnije biti prisiljene na takav potez.

Prilagodba na svijet s manje ljudi neće biti jednostavna, ali je izvediva. Nijedna ozbiljna prognoza ne predviđa demografsku katastrofu u ovom stoljeću, a 2100. je toliko daleko da predviđanja gube smisao. Možda će do tada roditelji raspolagati tehnologijama koje će odgoj djece učiniti manje iscrpljujućim, pa će se obitelji ponovno širiti. Razloga za oprez ima, ali ne i za paniku.