Vicevi su snažno oružje slabih

Kada je Staljin izgubio svoju lulu, odmah je obavijestio šefa osiguranja. Kasnije ju je pronašao iza sofe. "To je nemoguće", rekao je njegov čovjek od povjerenja, "troje ljudi već je priznalo da ju je ukralo!"

Dok je tiranin bio živ, pričati takve šale bilo je opasno, posebno u javnosti. Čak je i samo slušanje moglo biti kobno. "Tko je izgradio Bjelomorsko-baltički kanal?" pitao je jedan vic o tom monstruoznom infrastrukturnom projektu. "Desnu obalu iskopali su oni koji su pričali viceve, lijevu oni koji su ih samo slušali."

"Svaka šala", napisao je George Orwell, "mala je revolucija." Kako bi ušutkali komičare, neki autokrati posežu za mučenjima i gulazima; u današnjem Egiptu i drugim represivnim društvima kazna za ismijavanje može biti zatvor ili progon. U Americi su metode blaže i svode se na pritiske regulatora; što je na svojoj koži osjetio i voditelj talk-showa Jimmy Kimmel. No, kakva god bila sudbina komičara, same šale uvijek nekako prežive.

Autokrati su, u biti, sami po sebi, smiješni. Humor se hrani pretvaranjem i iluzijom, a moćnici se neprestano pretvaraju. Predstavljaju se kao spasitelji, a zapravo su nasilnici; glume svemoć, a manjkavi su poput ostalih smrtnika, nerijetko i gori. Ako i imaju neku ideologiju, ona je puna rupa. Osjetljivi i narcisoidni, moćnici rijetko podnose šale, što ih čini nepredvidivim, ali i smješnijim.

Amerika okreće leđa Izraelu

Nacisti su zabranili Chaplinova "Velikog diktatora", u kojem je ismijavao Adolfa Hitlera, ali Führer ga je, navodno, pogledao dvaput. Saddam Hussein otišao je korak dalje: pokušao je ubiti cijelu glumačku ekipu jednog satiričnog filma.

Politički vicevi, pak, idealno su oružje slabih. Čak i bez interneta, šire se nevjerojatnom brzinom, prelazeći cijele države prije nego što cenzori uopće stignu reagirati (prema izvješću citiranom u BBC-jevu dokumentarcu, KGB je utvrdio da se jedan vic mogao proširiti Moskvom u svega nekoliko sati). Ključno je to da dobra dosjetka uvijek ima zavjerenički ton: ona uvlači slušatelje na stranu pripovjedača, ili, točnije pokazuje na kojoj su zapravo strani; ne mogu si pomoći da se ne nasmiju, a smiješno im je zato što je, u osnovi, istinito. Nekima to može poslužiti i kao odskočna daska za politiku, kao što se dogodilo Beppeu Grillu u Italiji, ili Volodimiru Zelenskom u Ukrajini.

Autokrat se ne boji samo vica samog za sebe, nego i onoga što on razotkriva. Prema krajnjoj logici represije, upravo zato što je smijeh intiman i spontan, vlast ga želi ugušiti: jer ako uspije u tome, može pokazati da je sposobna kontrolirati baš sve.

No tako nešto je nemoguće.

Kako podsjeća Ben Lewis u knjizi "Hammer & Tickle", koja se bavi humorom pod komunizmom, pokušaj da se uguši vic obično rezultira time da se on još brže i dalje proširi.

Kada "policija smijeha" konačno odustane od te neravnopravne borbe, to je znak liberalizacije: bilo dobrovoljne, bilo nametnute okolnostima. Pred sam kraj Sovjetskog Saveza, i njegov posljednji vođa Mihail Gorbačov znao je pričati viceve o nezadovoljstvu i nestašicama ("radnička klasa troši puno konjaka - preko svojih izabranih predstavnika"). Veliki festival komedije u Rijadu, koji počinje 26. rujna, trebao bi poslužiti kao dokaz novih saudijskih sloboda. No, američki stand-up komičar Tim Dillon, koji je bio najavljen, tvrdi da je već otkazan jer se organizatorima nije svidjela jedna od njegovih šala.

Europi prijeti ekonomski udar tvrde desnice

Lukavi autokrati znaju ponekad prepoznati i prednosti dopuštanja šala na vlastiti račun. "Ako pričaju viceve o meni," navodno je rekao Leonid Brežnjev, "to znači da me vole." I nije bio posve u krivu. Koliko god gruba bila, satira uvijek sadrži i trunku počasti: nitko beznačajan nije predmet ismijavanja. Humor može poslužiti kao sigurnosni ventil za nezadovoljstvo i kao svojevrsna homeopatska doza pluralizma. Osim toga, on pruža i vrijedan uvid u raspoloženje nacije, prenoseći neugodne istine i loše vijesti jednako onako kako su to srednjovjekovni dvorske lude činile svojim kraljevima.

No najlukaviji moćnici, uključujući i neke današnje populiste, znaju upravljati publikom. U vremenu kada je borba za vlast zapravo borba za pozornost, oni postaju poput vašarskih zabavljača na javnom trgu, podjednako se služeći dosjetkama i teatralnim podbadanjima koliko i stvarnom politikom. Kako se politika sve više pretvara u zabavu, tako i obračuni, s komičarima kao i drugima, postaju dio predstave, a prijetnja slobodi izražavanja zamagljuje se samim spektaklom.

Priča o Bim-Bomu, cirkuskom klaunskom dvojcu, upozoravajuća je parabola. Kada su 1918. nastupali u Moskvi, našalili su se na račun boljševika, što se tajnim policajcima u publici nimalo nije svidjelo. Nasilnici su pojurili na pozornicu da ih uhite. No publika je, misleći da je i to dio predstave, prasnula u smijeh.