Bogati svijet je pred kaosom, države se dave u dugovima

U Francuskoj, čiji dug neprestano raste, premijeri se izmjenjuju brže nego što su se u Versaillesu trošile perike: 14. listopada Sébastien Lecornu, najnoviji na toj funkciji, predložio je odgodu odluke o povećanju dobi za odlazak u mirovinu, mjere koja je trebala uravnotežiti proračun. U Japanu oba kandidata koja se natječu za mjesto premijera žele povećati javnu potrošnju, i to usprkos golemom državnom dugu. U Britaniji, da bi se zatvorila velika proračunska rupa, očekuje se značajno povećanje poreza. A nad svima njima lebdi oblak neodrživog američkog proračunskog deficita od 6 posto BDP-a, koji predsjednik Donald Trump razmatra dodatno povećati novim smanjenjima poreza. Pa koliko dugo vlade mogu živjeti iznad svojih mogućnosti?

Javni dug u razvijenim zemljama već sada iznosi 110 posto BDP-a. Prije pandemije covida-19, tako visoka razina duga zabilježena je jedino nakon Napoleonovih ratova. No, kako pokazuju istraživanja The Economista, političarima je danas sve teže uravnotežiti državne proračune. Vlade ne mogu izbjeći rast troškova kamata na javni dug, niti mogu izbjeći veća ulaganja u obranu, a zbog starenja stanovništva država mora više trošiti na mirovine, zdravstvo i socijalne programe.

S druge strane, povećanje poreza teško je politički provesti. U Europi su porezni nameti već među najvišima na svijetu, pa vlade imaju malo prostora za dodatno oporezivanje. U Sjedinjenim Državama, pak, svako ozbiljnije povećanje poreza gotovo sigurno znači izborni poraz.

U povijesti modernih demokracija samo je jedna zemlja iz skupine G7 uspjela znatno smanjiti svoj javni dug smanjenjem potrošnje i mjerama štednje. Bila je to Kanada tijekom 1990-ih godina, ali u eri kada su tehnokratske vlade imale snažan utjecaj na donošenje odluka. Danas je malo vjerojatno da bi ijedna velika država mogla ponoviti takav uspjeh.

Napad na središnje banke

Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla potaknuti umjetna inteligencija (AI), pomoći državama da izbjegnu teške proračunske rezove. No to je nerealno očekivanje. Države najčešće smanjuju udio javnoga duga u BDP-u tako što brže rastu, i to zato što im radna snaga raste (pa imaju više poreznih prihoda) ili zato što su manje i još sustižu razvijenije ekonomije. Ali tehnološke inovacije, poput umjetne inteligencije, ne funkcioniraju na isti način. Kad produktivnost poraste, porastu i plaće, što automatski znači da država mora trošiti više na mirovine, zdravstvo i druge socijalne programe. U zemljama s velikim socijalnim sustavima ti će se troškovi povećavati otprilike istim tempom kao i prihodi stanovništva, pa se proračun, unatoč gospodarskom rastu, neće puno više popuniti.

Tržište kredita je na rubu. Sve podsjeća na 2007.

Zbog toga je sve izglednije da će vlade posegnuti za sličnim rješenjem kao nakon Drugog svjetskog rata, pokušat će smanjiti stvarnu vrijednost svojih dugova uz pomoć inflacije i tzv. financijske represije. Riječ je o politikama kojima se kamate umjetno održavaju niskima, često uz pomoć središnjih banaka, dok vrijednost štednje i državnog duga realno pada zbog viših cijena. Drugim riječima, vlade će sve vratiti u nominalnom iznosu, ali će taj novac vrijediti manje nego prije. Središnje banke već imaju instrumente koji to omogućuju jer kontroliraju velik dio tržišta državnih obveznica i mogu utjecati na kamatne stope kroz otkup državnog duga.

Istodobno populistički političari, poput Donalda Trumpa u SAD-u i Nigela Faragea u Britaniji, napadaju središnje banke i zagovaraju politike koje bi ograničile njihovu neovisnost te oslabile sposobnost da se bore protiv inflacije.

Nove raspodjele bogatstva

Rast cijena nepopularna je opcija (samo pitajte nesretnog Joea Bidena), ali inflaciji nije potrebna politička podrška da bi se dogodila. Nitko nije za nju "glasao" ni 1970-ih ni 2022. Kada vlade ne uspijevaju održavati fiskalnu disciplinu i vode neodržive ekonomske politike, tada se dogodi inflacija. A kad tržišta napokon shvate što se događa, već je prekasno.

Zato je sada još važnije razmišljati unaprijed i shvatiti kako inflacija šteti gospodarstvu i društvu. Njezinom pojavom novac odlazi iz ruku vjerovnika do dužnika, slijeva se iz sefova onih koji imaju novac i obveznice do onih koji posjeduju nekretnine, te od građana koji su ugovorili plaće i cijene u nominalnim iznosima do računa špekulanata koji su bili dovoljno pronicljivi da predvide rast cijena. Ekonomist John Maynard Keynes nazvao je to "preraspodjelom bogatstva nasumce".

Istovremeno se zbivaju i drugi tokovi raspodjele bogatstva (koje mnogi također doživljavaju kao nepravedne). Na tržištu rada, na primjer, umjetna inteligencija preuzima rutinske uredske poslove, a kroz nasljedstva generacija baby boomera prenosi golemo imovinsko bogatstvo onima koji su imali sreću roditi se u pravim obiteljima. Svi oni mogli bi razoriti srednju klasu, sloj koji je temelj demokracije, i narušiti društveni ugovor.

Najveća inženjerska sila u povijesti svijeta

U 20. stoljeću Argentina se od jedne od najbogatijih mladih država svijeta pretvorila u srednje razvijenu ekonomiju koja je iz jedne krize ulazila u drugu. Takav scenarij sada prijeti svim državama čiji čelnici poriču ili ignoriraju proračunske probleme. Prije deset godina ovaj je list upozoravao države u razvoju, poput Brazila i Indije, da se prisjete argentinskog primjera. Danas isto upozorenje vrijedi za najbogatije ekonomije svijeta.

Ipak, stvari se još mogu promijeniti. Stalni rast cijena tijekom 1970-ih doveo je do izbora Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Britaniji, koji su smatrali da je stabilna valuta temeljni dio društvenog ugovora između države i građana. Uspostavili su novu ekonomsku dogmu: ako se javni dugovi žele odgovorno vraćati, onda moraju biti opravdani i održivi. Američke Federalne rezerve tada su povele rat protiv inflacije, čime su demonstrirale utjecaj i neovisnost središnjih banaka. Takav tehnokratski model kasnije je preuzeo velik dio svijeta, a zabilježeni pad inflacije većine zemalja u razvoju od 1990-ih bio je gotovo čudesan.

Dvije moguće putanje

Nalazimo se na raskrižju: hoće li bogate zemlje krenuti putem samouništenja ili će postati odgovorne?

U mnogim će državama, kad proračunska kriza eskalira, na vlasti biti populisti. Možda će upravo oni biti okrivljeni za kaos, što bi moglo otvoriti priliku za povratak odgovornijoj fiskalnoj politici. Utjecajna je i koalicija štediša i ulagača u obveznice koja se protivi inflaciji i zahtijeva stabilne politike. Hoće li se njihov glas dovoljno čuti, ovisit će o odnosima između financijskih tržišta i političara.

Ako svijet iz ove situacije izađe s manjim dugovima i većom sviješću o opasnostima prekomjernog zaduživanja, ima nade za novi početak. U suprotnom, najvažnija svjetska gospodarstva potonut će u kaos.