Objavljujemo drugi dio istoimene vojno-povijesne analize Matije Šerića. Prvi dio možete pročitati na poveznici ovdje ili pri dnu teksta.
Njemački vojni zapovjednici prihvatili su Hitlerovu militarističku politiku jer su vjerovali kako će im ona pružiti neovisnost od politike, dati slobodu odlučivanja i vratiti renome u društvu. To se uistinu dogodilo u prve dvije godine nacističke diktature.
Položaj autonomije vojske štitila je razdioba vlasti između predsjednika Hindenburga i kancelara Hitlera. Hindenburg je štitio neovisnost oružanih snaga i nacisti nisu mogli preuzeti kontrolu nad vojskom čak i da je Hitler to pokušavao, ali nije jer je znao da treba biti strpljiv. Međutim, Hindenburgova smrt u kolovozu 1934. promijenila je sve. Hitler je spojio pozicije kancelara i predsjednika u funkciji Führera i tako de facto postao vrhovni zapovjednik Njemačkih oružanih snaga. Generali su od tada postali samo izvršitelji volje Führera i nacističkog režima.
Hitler postaje Führer i preuzima kontrolu nad vojskom
Pukovnik Reichenau je već na dan Hindenburgove smrti 2. kolovoza 1934. naredio svim postrojbama Reichswehra da prisegnu na odanost Adolfu Hitleru kao vođi njemačkog naroda. Mnogi visoki časnici nisu bili presretni s odlukom, ali morali su je provesti. Prema novoj prisezi, njemački vojnik se obvezivao na „bezuvjetnu poslušnost“ Hitleru do smrti. To je velika razlika u odnosu na dotadašnju prisegu koja je obvezivala vojnike na „zaštitu njemačke nacije i njezinih zakonitih institucija“.
Vojska je tako prestala biti zaštitnik institucija njemačke države i postala zaštitnik nacističkog režima, preciznije njenog vođe. Iako je Hitler pokušao vodeće zapovjednike uvjeriti da će poštovati njihovu neovisnost i autonomiju u praksi je bilo drukčije. Svim planovima obnove vojnih potencijala upravljat će Hitler i njegovi suradnici, uključujući generale, sukladno sloganu „Raditi ususret Führeru“. Radilo se o provođenju politika u skladu s Hitlerovim očekivanjima koje nije izravno dao, ali pretpostavljalo se da će ih podržati.
1935. – Hitler prestaje skrivati svijetu svoje militarističke planove
Od 1935. Hitler je otvoreno govorio o odbacivanju vojnih ograničenja postavljenih Versajskim ugovorom. Ponovno naoružavanje najavljeno je 16. ožujka, kao i ponovno uvođenje vojnog roka, a Reichswehr je preimenovan u Wehrmacht.
Dana 1. travnja Hitler je javno najavio osnivanje Njemačkih oružanih snaga izvan uvjeta dopuštenih Versajem. Stranci mu nisu vjerovali da je u stanju provesti kvalitetno podizanje snage njemačke vojske. Velike industrijske kompanije, koja su se do tada specijalizirale za određene tradicionalne proizvode, počele su se diverzificirati i uvoditi inovativne ideje u svoje proizvodne programe. Brodogradilišta su stvorila podružnice koje su počele projektirati i graditi zrakoplove.
Njemačko naoružavanje pružilo je priliku za napredna tehnološka poboljšanja, posebice u području aeronautike. Mnogi su se njemački radnici 1930-ih strastveno identificirali s oružjem kojeg su izrađivali. Iako je to dijelom bilo zbog odličnog statusa radnika u vojnoj industriji, to je bilo povezano i sa samim oružjem – ono je bilo simbol nacionalne snage njemačkog naroda. Program ponovnog naoružavanja ubrzo je povećao veličinu njemačkog časničkog zbora, a organiziranje rastuće vojske bit će njihova primarna zadaća do početka 2. svjetskog rata.
Rekordna financijska ulaganja u vojsku
Od 1933. do 1938. Treći Reich je za vojne potrebe potrošio 2,9 milijardi funti. Za usporedbu, SSSR je potrošio 2,8 milijardi funti, Velika Britanija 1,2 milijarde funti, a Francuska samo 1,1 milijardu funti. Udio vojne potrošnje u nacionalnom BDP-u Njemačke 1938. dosegnuo je 17%. To je izuzetno visok postotak kad se uzmu u obzir druge brojke. Neposredno uoči Prvog svjetskog rata Njemačka je trošila 3% BDP-a na obranu, a tijekom 1960-ih tijekom najžešćeg Hladnog rata zapadne države su trošile oko 6% BDP-a na obranu.
Godine 1932. Njemačka je na vojne izdatke trošila 0,62 milijardi RM, 1933. godine 0,75 milijardi RM, 1934. godine 4,09 milijardi RM, 1935. godine 5,49 milijardi RM, 1936. godine 10,12 milijardi RM, 1937. godine 10,96 milijardi RM, 1938. godine 17,25 milijardi RM, 1939. godine 38 milijardi RM.
Hitlerov memorandum
Godine 1936. Hitler je napisao memorandum na temelju kojega je nastao 4-godišnji plan razvoja Hermanna Göringa. Dokument počinje spominjanjem „opasnog razmjera“ razvoja Crvene armije. Hitler je u svojim razmišljanjima o geopolitici smatrao kako će mu zapadne zemlje izaći u susret jer će ih Njemačka preteći po vojnoj moći te će Zapad pristati na reviziju Versajskog sporazuma.
U drugoj fazi, Zapad će dati Njemačkoj zeleno svjetlo za obračun s boljševičkim Sovjetskim Savezom. Zato nije čudno što je sredinom 1930-ih njemački bombarder srednjeg dometa nazvan „uralskim bombarderom“. U svom memorandumu Hitler je tvrdio kako vojne pripreme za rat moraju biti detaljne i važnije od svega ostalog. Njemačka vojska je morala biti „najbolja vojska na svijetu“, a opseg razvoja njemačkih resursa za rat „mora biti što veći i brži.“ Zahtjevi priprema za rat moraju određivati društvene i gospodarske prioritete: „Sve su ostale želje nevažne.“
(Video) M. Šerić: Bitka kod Kurska 1943.: najveća tenkovska bitka u povijesti (1)
Sukob gospodarstva i vojske 1935.-36.
Međutim, sukob između gospodarskog oporavka i vojne modernizacije stvorio je krizu 1935.-36. Došlo je došlo do sudara politike brzog naoružavanja i politike široke potrošnje što je rezultiralo gospodarskim problemima. To je i Schacht morao priznati. Dinamika njemačkog naoružanja usporila se 1936. zbog nestašice resursa potrebnih za industrijsku proizvodnju oružja i vojne opreme. Nedostajalo je čelika, alatnih strojeva, kemijskih proizvoda. Zato je u listopadu 1936. donesen Göringov 4-godišnji plan razvoja koji je dao prednost vojsci umjesto gospodarstvu. Planom je službeno Göring u ime Hitlera preuzeo kontrolu nad naoružavanjem Njemačke od Ministarstva rata.
Od 1937. uslijedili su sukobi između vladajućih frakcija Trećeg Reicha tko je odgovoran za naoružavanje Njemačke. Više političkih i vojnih krugova željelo je utjecati na naoružavanje kako bi poboljšali svoj utjecaj u i pridonijeli cilju osposobljavanja države za rat. Pritom su vojni zapovjednici bili podijeljeni. Neki su željeli baviti se samo stručnom tematikom (pripremom kvalitetnih postrojbi), a političarima prepustiti pripreme za vođenje rata, dok su drugi željeli biti uključeni i u drugom procesu.
Obnova njemačke vojne moći
Njemačka vojska je sa 100.000 vojnika 1933. porasla na preko 2 milijuna pripadnika 1939. s još većim brojem rezervista. Vojna proizvodnja u Njemačkoj je kontinuirano rasla nakon Hitlerovog dolaska na vlast, a pogotovo nakon 1937. kad su osigurani industrijski resursi i izgrađena nova potrebna infrastruktura.
Njemačka zrakoplovna industrija doživjela je najveća ulaganja na svijetu tijekom 1930-ih. Vojno zrakoplovstvo pod vodstvom Göringa od 1933. do 1938. dobilo je 40% vojnog proračuna. Napravljena je veličanstvena zgrada Luftwaffea u Leipzigerstrasse u Berlinu. Njenih 4.500 ureda postali su spomenik vojnom poretku nove države.
Godine 1933. proizvedeno je 368 lakih zrakoplova, a 1939. 8.295 visokokvalitetnih lovaca, bombardera i drugih zrakoplova. Broj proizvedenih vojnih vozila u istom razdoblju povećao se s 5.667 godine 1934. na 66.930 1939. godine. Od 1938. do 1942. trebalo je stvoriti ogromno zrakoplovstvo s 4.300 teških i srednjih bombardera dalekog dometa. U listopadu 1938. Göring je kao voditelj 4-godišnjeg plana javno obznanio Hitlerovu direktivu da se proizvodnja oružja poveća za tri puta. Ciljani datum za dovršenje naoružanja bio je između 1943. i 1945.
Megalomanski planovi
Kasnija faza naoružavanja trebala je osigurati oružje koje će Wehrmachtu osigurati globalnu dominaciju pa tako i na morima i oceanima. Na red je došla i mornarica. Točnije, Hitler je 1938. počeo razmišljati o široj strategiji kada Njemačka dosegne status supersile. Izradbu plana revitalizacije ratne mornarice povjerio je mornaričkim časnicima koji su bili skloni klasičnoj vojnopomorskoj strategiji u kojoj prevladavaju veliki brodovi.
U siječnju 1939. odobren je Plan Z i on je predviđao izgradnju 6 bojnih brodova, 4 nosača zrakoplova, 8 teških krstarica i 233 podmornice. Te brodove je trebalo izgraditi u nekoliko faza do 1949. Njemački stratezi planirali su izgradnju interkontinentalnih zrakoplova za napad na Sjedinjene Države.
Potkraj 1930-ih njemačka kompanija Messerschmitt imala je projekt razvoja dalekometnih bombardera, Me 264, koji su trebali imati domet od 6.000 km s jednotonskom bombom. Taj zrakoplov su nazvali „američki bombarder“.
Razvoj vojno-industrijskog kompleksa
Navedeni podaci, naravno, ne mogu u cijelosti opisati razmjere razvoja onoga što danas popularno nazivamo vojno-industrijskim kompleksom.
Njemački vojno-industrijski kompleks 1930-ih je bio potentniji i napredniji od američkog. Osim ulaganja o vojne materijale, opremu i naoružanje, razvoj vojno-industrijskog kompleksa podrazumijevao je velika ulaganja u sirovine i gospodarske grane koje se koriste u vojne svrhe poput industrije čelika, kemijske, prerađivačke i građevinske industrije, ali i robu široke potrošnje. Tako su se u Trećem Reichu masovno razvijali bicikli, automobili i druga vozila, autoceste, odore i druga odjeća, čizme, namještaj, kozmetika, električni aparati (hladnjaci, pećnice, perilice rublja, radio prijemnici).
U pogledu prehrambene industrije, iako je naglasak stavljen na prehranu vojske, prehrambene tvornice i dalje su proizvodile hranu za civilno tržište. Civili su profitirali jer su kreirani novi krušni proizvodi kao i proizvodi od mesa, mliječnih proizvoda, konzervirane hrane, čokolade i slatkiša. Svu tu hranu mogli su konzumirati vojnici na prvoj crti bojišnice, ali i civili u Münchenu, Berlinu, Stuttgartu i drugim gradovima.
Prema izvješćima njemačkih industrijskih kompanija, u svibnju 1939. za narudžbe vojnog sektora radilo je 20% radnika zaposlenih u sektoru sirovina, jedna trećina građevinskih radnika i 29% radnika u prerađivačkoj industriji. Ulaganja u vojne kapacitete između 1937. i 1939. iznosila su 2/3 ukupnih ulaganja u industriju.
Programi Göringovog 4-godišnjeg plana koštali su 5,5 milijardi maraka što je iznos veći od svih ulaganja u industriju od 1933. Nestašica industrijskih radnika 1938./39. potaknula je nacističke vlasti da uvedu programe prekvalifikacije 736 tisuća radnika. Dodatnih 500 tisuća radnika prekvalificirale su industrijske kompanije samostalno. Stotine tisuća radnika, dobrovoljno ili prisilno unovačeno, radilo je na izgradnji velikih obrambenih utvrda.
Siegfriedova crta (Westwall ili Zapadni bedem) izgrađena je na granici s Francuskom i ona je trebala štititi Njemačku od potencijalnog napada francuske vojske dok su Nijemci zauzeti osvajanjem životnog prostora na istoku Europe.
Vandali: ratnički narod koji je postao sinonim za moderno barbarstvo
Planiranje mobilizacije
Njemačke pripreme za rat uključivale su i planiranje ratne mobilizacije. Nacisti su cjelokupno njemačko stanovništvo smatrali potencijalnim ratnicima ili radnicima u vojnoj industriji.
Zbog koordinacije vojnog i gospodarskog sektora 1938. osnovano je Obrambeno vijeća Reicha pod Göringovim vodstvom. 19. lipnja te godine izdane su smjernice za uporabu njemačkog pučanstva u ratu. Ukupni broj stanovnika koji se mogao mobilizirati iznosio je 43,5 milijuna od ukupnog stanovništva od 79 milijuna (uključujući Sudete i Austriju). Iz mobilizacije su bili isključeni starci, djeca i žene s djecom do 14 godina. Od 26 milijuna raspoloživih muškaraca, oružane snage bi u trenutku izbijanja rata imale na raspolaganju njih 7 milijuna. Ostatak muškaraca i 17 milijuna žena radilo bi u industriji, poljoprivredi i važnim državnim službama. Žene je trebalo transferirati iz trgovina i ureda u industriju. To se već događalo u drugoj polovici 1930-ih. Jednu trećinu muškaraca iz poljoprivrednog sektora trebalo je prebaciti u vojsku, a njihove poslove preuzele bi žene.
Tijekom rasprava o njemačkim ratnim planovima 1938. i 1939. nacisti su pretpostavljali kako će se njemački narod boriti kao jedan čovjek, neki na bojištu, a neki u tvornicama i poljoprivrednim poljima. Nacistički vođe koristili su metaforu trajnog sukoba kao sredstvo za ozakonjenje svog totalitarnog režima. Nacisti su proveli opću militarizaciju njemačkog društva i političkog života tako da su razlike između civilne i vojne sfere postale nejasne i neodređene.
Hitler preuzima zapovjedništvo oružanih snaga
Tijekom 1936. dolazilo je do sve češćih sukoba nacističkih političara i vojnih lidera. Gestapo je skupljao dosjee o vojnim zapovjednicima, prisluškivao razgovore i presretao pisma generala. Istovremeno je Himmlerov SS pokrenuo kampanju u tisku kako su staromodni vojni zapovjednici prepreka za izgradnju istinske nacionalsocijalističke države. Takvi potezi su samog Hitlera udaljili od vojnih zapovjednika od kojih se 1937. prilično distancirao.
Hitler je 4. veljače 1938. ukinuo poziciju ministra rata koju je obnašao od 21. svibnja 1935. i preuzeo poziciju vrhovnog zapovjednika Njemačkih oružanih snaga nakon afere Blomberg–Fritsch (Blomberg se oženio bivšom prostitutkom s kriminalnim dosjeom, a Fritsch je optužen za homoseksualizam). Takav potez je predložio sam Blomberg kako drugi generali ne bi dobili njegovo dotadašnje mjesto. Hitler je sugestiju prihvatio. To nije bio samo formalni potez s namjerom lakšeg upravljanja, već i način da Hitler spriječi druge da se petljaju u njegovo vojno-strateško planiranje.
Na dan ustoličenja na novu funkciju, Hitler je održao govor časnicima u zgradi Ministarstva rata. Okrivio je vojsku Weimarske Republike jer nije stvorila kvalitetne vojne vođe i objavio kako će od tog trenutka on osobno odobravati sva imenovanja u oružanim snagama.
Nije gubio vrijeme. Istog dana umirovio je 14 generala i degradirao 40 visokih časnika koji nisu bili pouzdani nacističkom režimu. Hitler je izjavio Reichstagu 20. veljače kako više nema problema u odnosu između nacionalsocijalističke države i nacionalsocijalističkih oružanih snaga. Uskoro je vojnom pozdravu dodan i „njemački pozdrav“, odnosno rimski-fašistički pozdrav. U velebnoj berlinskoj sportskoj dvorani Sportpalast Hitler je 28. rujna 1938. slavodobitno izjavio: „naoružali smo se do mjere koju svijet još nije vidio“.
Zapadni svijet je to vidio, ali nije htio reagirati jer se više od nacističke pribojavao sovjetske prijetnje. U svibnju 1939. Führer je upozorio vodeće vojne zapovjednike kako se Treći Reich mora pripremiti na „rat u trajanju od 10 do 15 godina“ i da je zato „važna neograničena primjena svih resursa“.
Zaključak
Projekt obnove njemačke vojske tijekom 1930-ih fascinantan je i nikada zabilježen u vojnoj povijesti. U roku od samo nekoliko godina Njemačka se transformirala od vojnog patuljka do vojne supersile. To je bilo moguće isključivo zbog snage njemačkoga gospodarstva i kreativnih rješenja njemačkih političkih, gospodarskih i vojnih planera.
No, treba kazati da 1939. ili u idućim godinama nije izbio rat, pitanje je trenutka kada bi u Njemačkoj izbila ozbiljna gospodarska kriza. Državne financije približile bi se krahu zbog ubrizgavanja milijardi maraka u naoružavanje. Treći Reich mogao je odabrati samo dva puta razvoja: rat ili integriranje njemačkog u svjetsko gospodarstvo. Nacističko vodstvo nikada nije sumnjalo koji put će odabrati.
U veljači 1933. stvoren je savez između Hitlera i Njemačkih oružanih snaga (iako mnogi generali nisu mogli shvatiti do čega će to na kraju dovesti) i na toj osnovi je funkcionirao Treći Reich tijekom cijelog postojanja. Taj savez je bio moguć jer su se spojile dvije najutjecajnije institucije u državi. Vojsci je odgovaralo da ponovi vrati svoj stari status, ugled i prestiž, a Hitler je to bio voljan dati.
Međutim, generali nisu mogli ni pomisliti da će s vremenom postati obični birokratski administratori bez stvarne moći odlučivanja te će samo provoditi zapovijedi Hitlera koji je spojio pozicije kancelara i predsjednika u funkciji Führera nakon smrti predsjednika Hindenburga 1934.
Od vojnog patuljka do vojne supersile: program tajnog naoružavanja nacističke Njemačke (1)
Nacistički režim obnovio je Njemačke oružane snage i stvorio vodeću vojnu supersilu Europe. Njemačka je 1939. ušla u Drugi svjetski rat kao vojna supersila, a iz njega će 1945. izići uništena – prestat će postojati kao država zahvaljujući beskompromisnom nacističkom vodstvu. To uvijek treba imati na umu.
Hitlerova politika je preobrazila Njemačku od vojno nemoćne države do supersile, ali naposljetku je dovela do totalnog uništenja njemačke države, vojske i nacije.
