Matija Šerić
Kennedy je ostao razuman i nije htio činiti nikakve nepromišljene poteze. Konačno, oko 18 sati 26. listopada Hruščov je poslao sljedeću poruku. Prikladno s obzirom na velike uloge i rizike poruka je bila duga i prožeta emocionalnošću. Sovjetski premijer je želio da američki predsjednik shvati da „ako uistinu treba izbiti rat, tada neće biti u našoj moći zaustaviti ga.“ Još jednom je ponovio kako su rakete na Kubi bile postavljene isključivo u obrambene svrhe: „Mi smo zdravog uma i savršeno razumijemo da ako Vas napadnemo, Vi ćete odgovoriti istom mjerom. Ali Vi ćete također primiti isto što bacite na nas… Samo luđaci ili samoubojice, koji sami žele nestati i uništiti cijeli svijet prije nego što umru, mogli bi ovo učiniti.“
Američke nedoumice – što učiniti?
Sredinom listopada 1962. kada je američka avijacija otkrila sovjetske planove na Kubi, John F. Kennedy je već bio pod pritiskom Republikanaca zato što nije uspio zaustaviti raspoređivanje sovjetskih trupa na Kubi. Izbori za američki Kongres bili su za manje od tri tjedna. Predsjednika su informirali o instalaciji sovjetskih projektila 16. listopada. Pritisak da Kennedy žestoko odgovori na sovjetske projektile na Kubi bio je veliki. Kada je jedan visoki dužnosnik iz Pentagona predložio da ih Kennedy ignorira i ne učini ništa s obzirom da oni nisu predstavljali dodatnu prijetnju Americi, predsjednik je odgovorio da mora djelovati. U slučaju da nije, bojao se da bi bio opozvan u Kongresu.
Kennedy je postavio opće ciljeve: ukloniti projektile s Kube, izbjeći nuklearno ratovanje sa Sovjetskim Savezom, pripremiti se za ruske poteze na drugim lokacijama kao što je Berlin i ne izgubiti obraz. Imenovao je Specijalni odbor od oko desetak članova koji je sebe nazvao Izvršni odbor (Ex Comm) kako bi mu davao savjete. Vodeća figura Ex Comma bio je predsjednikov mlađi brat, državni tužitelj Robert F. Kennedy. Odbor je debatirao o širokom spektru alternativa koje su se uskoro suzile na svega nekoliko opcija: 1) lansiranje nuklearnog napada protiv lokacija na kojima se nalaze projektili; 2) lansiranje konvencionalnog zračnog napada na koji bi se nadovezala invazija ili 3) pokretanje pomorske blokade koji bi spriječila Sovjete da šalju dodatni materijal na Kubu.
U svakom slučaju, JFK i njegovi suradnici željeli su postići svoj glavni cilj a to je potpuno povlačenje sovjetskih raketa s Kube. S tim ciljem su se u Ex Commu složili i najveći zagovaratelji mira. No, glavni problem je bilo kako to učiniti a da se ne pokrene nuklearni rat između Amerike i Rusije. Strah od ruske odmazde ubrzo je eliminirao opciju nuklearnog napada. Nuklearni rat supersila nije trebao čovječanstvu nikada pa ni tada. Stoga je potpora za konvencionalni napad i invaziju sve više rasla kod Kennedyja i njegovih suradnika. Sovjetske nuklearne rakete na Kubi bile su bogomdana priliku za Amerikance da se riješe svog mrskog neprijatelja Castra. Invazijske snage okupile su se na Floridi i Kennedy je dao naredbu State Departmentu da izradi program za uspostavu civilne vlasti na Kubi nakon njene okupacije i protjerivanja Rusa. Ta je vlast trebala obnoviti kapitalizam na Kubi a glavne funkcije trebali su obnašati emigranti koji su ranije odbjegli s Kube.
Slavni američki diplomat kojeg su pozvali da daje savjete, Dean Acheson, žestoko je usprotivio pomorskoj blokadi i glasovao za zračni udar, kao što su učinili i zapovjednici Združenog stožera američke vojske. Međutim, ako bi se američka strana odlučila na konvencionalni zračni udar ta je opcija nosila velike opasnosti eskalacije pa bi vrlo lako moguće Sovjetska armija izvršila napad na Zapadni Berlin ili negdje drugdje u Europi. Osim toga, opasnosti da nešto krene po zlu u invaziji na Kubu bile su velike što je i pokazala nedavna invazija u Zaljevu svinja. Američka agresija koja bi uslijedila bez da je prethodno bilo konkretno provokatorskih poteza Kube i SSSR-a bio bi čin koji bi se teško mogao opravdati bilo gdje. Bez sumnje, Castrove snage ali i velika većina kubanskog naroda bi se entuzijastično oduprjela agresiji te bi bilo za očekivati da bi se rat prometnuo u dugogodišnje gerilsko ratovanje tipa rata koji je već jednom Castro vodio protiv Batiste. Potencijalan broj američkih vojnih žrtava bio bi ogroman. Također, bio bi ubijen velik broj sovjetskih tehničara, savjetnika i vojnika što bi dodatno rasplamsalo rat i mogućnost općeg nuklearnog rata između Washingtona i Moskve. U slučaju konvencionalnog američkog bombardiranja i pokretanja napada, Hruščov bi mogao narediti ispaljivanje preostalih nuklearnih raketa na Kubi koje ne bi sve bile uništene u prvom američkom bombardiranju.
Razboriti Robert Kennedy
Međutim, usprkos pritiscima Robert Kennedy je nastavio inzistirati na manje vatrenom prvom odgovoru. Odbio je izvođenje iznenadnog napada rekavši: „Moj brat neće biti Tojo 1960-ih“ (aludirajući na japanskog premijera Hidekija Toja za vrijeme Drugog svjetskog rata koji je pokrenuo napad na Pearl Harbour 1941.). Predsjednikov brat je htio da prvi odgovor bude djelomična pomorska blokada, ona vrsta blokade koja bi onemogućila daljnje dopremanje sovjetske vojne pomoći ali ne bi natjerala Hruščova na trenutni nagli odgovor. Velika prednost blokade, kakvu je zamislio R. Kennedy, bila je da se pritisak mogao pojačavati ako ona ne bi djelovala. Osim brata Roberta i aktualni ministar obrane Robert McNamara bio je za opciju pomorske blokade Kube budući da su u tom trenutku prema Kubi plovili brojni ruski brodovi. Takav plan je Predsjedniku bio najprihvatljiviji i najmanje riskantan pa ga je naposljetku ipak prihvatio. Pomorska blokada je tako bila prvi američki odgovor na krizu.
Američka pomorska blokada Kube
Nakon što se odlučio na pomorsku blokadu Kube, Kennedy je poslao Achesona u Europu kako bi o svemu informirao NATO saveznike. Premda su djelomično bili iznenađeni oštrom američkom reakcijom budući da sami žive pod prijetnjom sovjetskih projektila od 1945., De Gaulle, Adenauer i ostali europski vođe prihvatili su američku odluku. Isto je i učinila Organizacija američkih država (OAS). U 19 sati 22. listopada 1962. Kennedy se putem televizijskog prijenosa odlučio obratiti američkom narodu i priopćiti im nemile vijesti. Objasnio je situaciju i tada obznanio da Sjedinjene Države stavljaju „strogu karantenu na svu ofenzivnu sovjetsku vojnu opremu“ koja se doprema Kubi. Oglasio je punu uzbunu za američku vojsku i upozorio Hruščova da će Sjedinjene Države svaki ispaljeni projektil s kubanskog tla protiv bilo koje nacije u zapadnoj hemisferi smatrati napadom Sovjetskog Saveza na SAD te će uslijediti puna odmazda na Sovjetski Savez. Apelirao je Hruščovu da ukloni ofenzivna oružja pod nadzorom inspekcije Ujedinjenih naroda.
Kennedy je preuzeo inicijativu u svoje ruke. SAD je službeno započeo pomorsku blokadu Kube 24. listopada u 10 sati. Sada je bilo na Hruščovu da odgovori. Njegova prva reakcija bila je dosta ratoborna. U pismu koje je primljeno u Washingtonu 23. listopada, Hruščov je izjavio kako Sovjetski Savez neće pristati na ilegalnu blokadu Kube. „Radnje SAD-a u odnosu na Kubu su otvoreno razbojničke, ili, ako hoćete, budalaština degeneriranog imperijalizma.“ Optužio je Kennedyja za guranje čovječanstva „u provaliju svjetskog raketnog nuklearnog rata“ i dodao kako se sovjetski kapetani koji plove prema Kubi neće obazirati na zapovijedi američkih pomorskih snaga. U međuvremenu se američka mornarica rasporedila nedaleko od kubanske obale. Dva američka razarača su zaustavila panamski brod koji se zaputio na Kubu te su ga pregledali. Utvrdili su da je prevozio rusku robu za Kubu ali budući da nije sadržavao vojni materijal propustili su ga dalje. Sovjetski brodovi nastavili su ploviti prema Kubi premda su oni koji su prevozili projektile bili prisiljeni da se vrate u SSSR. Radovi na lokacijama za instalaciju projektila na Kubi nastavili su se bez prestanka te su uskoro trebali biti u potpunosti operabilni.
Vrhunac krize
Prijetnja obostranog uništenja nije nestala. Štoviše, bila je i dalje vrlo stvarna. Kennedy je ostao razuman i nije htio činiti nikakve nepromišljene poteze. Konačno, oko 18 sati 26. listopada Hruščov je poslao sljedeću poruku. Prikladno s obzirom na velike uloge i rizike poruka je bila duga i prožeta emocionalnošću. Sovjetski premijer je želio da američki predsjednik shvati da „ako uistinu treba izbiti rat, tada neće biti u našoj moći zaustaviti ga.“ Još jednom je ponovio kako su rakete na Kubi bile postavljene isključivo u obrambene svrhe: „Mi smo zdravog uma i savršeno razumijemo da ako Vas napadnemo, Vi ćete odgovoriti istom mjerom. Ali Vi ćete također primiti isto što bacite na nas… Samo luđaci ili samoubojice, koji sami žele nestati i uništiti cijeli svijet prije nego što umru, mogli bi ovo učiniti.“ Hruščov je istaknuo kako ne želi utrku u naoružanju. „Naoružanja donose samo katastrofe. Kada ih netko nakupi, to šteti gospodarstvu, i ako ih netko stavi u uporabu, tada oni uništavaju ljude na objema stranama. Posljedično, samo luđak može vjerovati da su naoružanja glavno sredstvo u životu društva.“ Tada je uslijedio konkretan prijedlog. Hruščov je izjavio da on neće više slati oružje na Kubu te da će povući ili uništiti već postojeće ako Kennedy obustavi blokadu i obeća da neće izvršiti invaziju. Tražio je od Kennedyja da odmota čvor radije nego da ga dodatno učvrsti.
Sljedeće jutro, 27. listopada, Ex Comm je održao sastanak kako bi razmatrao prijedlog Hruščova. Prije nego što su članovi odbora mogli odlučiti hoće li ga prihvatiti ili odbaciti, stiglo je drugo pismo od sovjetskog premijera. Bilo je formalnije od prvoga te je podiglo uloge. Hruščov je vjerojatno popustio pritiscima iz vojske te je kazao da će povući rakete na Kubi tek kada Kennedy makne američke projektile iz Turske. „Vi ste zabrinuti zbog Kube“, izjavio je Hruščov. „Vi kažete da Vas brine to što oni leže na udaljenosti od 90 milja od obale Sjedinjenih Država. Međutim, Turska leži odmah do nas… Vi ste stacionirali devastirajuća raketna oružja… u Tursku doslovno odmah pokraj nas.“Ex Comm odbor je ostao zabezeknut bez riječi, premda iako, kao što je Robert Kennedy kasnije rekao, „činjenica je da prijedlog koji su Rusi iznijeli nije bio nerazuman i nije bio na štetu SAD-a i naših NATO saveznika.“ Predsjednik je zapravo već ranije naredio uklanjanje projektila iz Turske ali zbog spore birokracije i turskog otpora oni su se i dalje tamo nalazili. Ukloniti ih sada, pod izravnim sovjetskim pritiskom bilo je neprihvatljivo. Udarac američkom prestižu bio bi prevelik. Mogućnost razmjene vatre nuklearnim oružjem nastavila je i dalje biti jedna od opcija na stolu.
Konačni pregovori i rasplet krize
Zapovjednici Združenog stožera američke vojske predložili su zračni napad protiv Kube sljedeće jutro. Generali i admirali govorili su kako su uvijek bili protiv pomorske blokade komunističkog otoka zato što je ona bila preslaba i neučinkovita te su sada željeli iminentan odgovor. Njihovo stajalište bilo je dodatno ojačano kada je sovjetski sustav zemlja-zrak srušio američki U-2 koji je letio iznad Kube. U tome trenutku većina Ex Comma složila se s potrebom zračnog napada sljedećeg jutra. No, predsjednik je oklijevao. On je želio čekati još barem još jedan cijeli dan prije nego što donese konačnu odluku. State Department napravio je nacrt pisma Hruščovu u kojem ga američki predsjednik informira da Sjedinjene Države ne mogu ukloniti projektile iz Turske i da se nikakva razmjena (trgovina) ne može napraviti. Tada je na scenu istupio Robert Kennedy čija je uloga bila od krucijalne važnosti. Predsjednikov brat je predložio da Ex Comm ignorira Hruščovljevo drugo pismo i da odgovori samo na prvo, a u tom pismu se nudi razmjena uklanjanja raketa s Kube u zamjenu za američko obećanje da neće izvršiti invaziju na otok. Uslijedila je ogorčena rasprava s razmjenom argumenata za i protiv, ali je naposljetku JFK prihvatio prijedlog svoga brata. Poslao je prikladno pismo Hruščovu.
Međutim, od svega još je bilo važnije usmeno obećanje koje je Robert Kennedy dao sovjetskom veleposlaniku u Washingtonu Anatoliju Dobrinjinu. Premda američki predsjednik neće u javnosti priznati da će ukloniti projektile iz turskih postrojenja za lansiranje, očito je počeo shvaćati apsurdnost cijele situacije. Sjedinjene Države bile su na rubu odluke na bombardiraju malu naciju s kojom nisu bile u ratu i na rubu rizika nuklearnog rata sa SSSR-om zbog pitanja zastarjelih projektila u Turskoj za koje je već ranije dana zapovijed da se uklone. Kennedy je diskutirao aktualna pitanja sa svojim bratom te ga je zamolio da razgovara s Dobrinjinom.
U subotu navečer, 27. listopada, Dobrinjin je došao u ured Roberta Kennedyja. Državni tužitelj je prvo prezentirao ruskom veleposlaniku ultimatum: ako Sjedinjene Države ne budu imale do sljedećeg dana ruski pristanak na micanje projektila, „mi ćemo ih ukloniti sami.“ Dobrinjin je tada priupitao kakav dogovor su Sjedinjene Države bile spremne napraviti. Kennedy je sažeto opisao pismo koje je upravo otišlo Hruščovu, a ono nudi trgovinu: sovjetsko uklanjanje projektila za američko obećanje da neće napasti Kubu. Dobrinjin se tada okrenuo škakljivom pitanju – što će biti s američkim projektilima u Turskoj? Prema vlastitom svjedočenju nakon krize, odgovor Roberta Kennedyja glasio je: „Rekao sam da neće biti quid pro quo ili bilo kakvog aranžmana dogovorenog pod ovakvom vrstom prijetnje ili pritiska, i da je u zadnjoj analizi to bila odluka koja će morati biti donesena od strane NATO saveza. Međutim, rekao sam, predsjednik Kennedy je bio iznimno zabrinut te je nastajao ukloniti te projektile iz Turske i Italije već duže vremensko razdoblje. Naredio je njihovo povlačenje prije nekog vremena, i bila je naša procjena, da unutar kratkog vremena nakon okončanja ove krize, da će ti projektili otići.“ Ta izjava je bila dovoljna. Sovjeti su dobili svoje obećanje. Sljedećeg dana, 28. listopada, Dobrinjin je informirao JFK-a da će sovjetske rakete biti povučene s Kube. Dogovor je postignut i najveća hladnoratovska kriza riješena je mirnim putem.
UN i Kubanci
Tijekom sovjetsko-američkih pregovora dodatno važnu i presudnu ulogu je odigrao i Glavni tajnik UN-a U Thant. Postojala je velika opasnost da će sovjetski brodovi koji su plovili prema Kubi doći u sukob s američkima koji su čuvali liniju presretanja. Thant je prvo Hruščovu predložio da sovjetski brodovi ne prelaze tu liniju presretanja. Hruščov je istog trenutka pristao kao što je i pristao na prijedlog Thanta o uklanjanju sovjetskih raketa i bombardera s Kube pod nadzorom inspekcije UN-a. Thant se tada doletio na Kubu gdje nije bio dobro primljen od strane Castra koji nije znao za dogovor UN-a sa Sovjetima.
Kada je 28. listopada saznao za američko-sovjetski dogovor o okončanju krize, Castro je bio bijesan jer je smatrao da rakete moraju ostati na Kubi te zato što ga Sovjeti nisu izvijestili o dogovoru. Iznio je pet uvjeta koji su bili potrebni da prihvati dogovor: kraj američkog trgovinsko-ekonomskog embarga protiv Kube, kraj sabotaža, atentata i drugih subverzivnih djelatnosti koje su organizirale agencije američke vlade, kraj gerilskih vojnih napada emigranata s Floride, kraj povrede kubanskih teritorijalnih voda i zračnog prostora od strane američkih brodova i zrakoplova te povlačenje američkih snaga iz mornaričke baze u Guantanamu na istoku Kube. Castro je bio protiv dogovora Hruščov-Kennedy i inspekcije UN-a ali nije mogao ništa učiniti. Htio je da se Kuba poštuje i s vremenom je morao prihvatiti dogovor. Uostalom, glavni cilj postavljanja sovjetskih raketa je postignut, tj. sigurnost Kube je bila zajamčena jer u budućnosti Amerikanci nikada više nisu razmatrali opciju invazije.
Završetak krize
Svijet je mogao odahnuti jer je nuklearni holokaust izbjegnut te je mogao izvući lekcije. Doduše, svaka strana je izvukla pouke kakve je htjela, tj. one pouke koje su joj išle u prilog. Kinezi su npr. rekli zemljama Trećeg svijeta da je kubanska raketna kriza još jedan dokaz kako nitko ne može vjerovati Sovjetima. Nakon krize, sukob i raskol Kine i SSSR-a još se više produbio te je kinesko vodstvo smatralo da je njihova zemlja istinska sljedbenica marksizma-lenjinizma a ne Moskva. Sovjeti su shvatili da ne mogu imati vojni paritet s Amerikom pa čak niti njegov privid. Hruščov je ispao u javnosti gubitnik jer je morao povući rakete s Kube a američko obećanje o povlačenju raketa iz Turske i Italije bilo je tajno pa ga javnost tada nije saznala. Partijsko nezadovoljstvo u Moskvi s politikom Hruščova je raslo pa će za dvije godine pučem biti smijenjen. Kennedy je nakon što je bio na rubu nuklearne katastrofe shvatio da treba biti ponešto suptilniji u svojim javnim nastupima. Nakon krize njegova je administracija zauzela umjereniji kurs u odnosu prema Sovjetskom Savezu. Hvalisanje američkom vojnog snagom bilo je zamijenjeno pozivima za mir i smanjivanje naoružanja. Kennedy je shvatio da mir mora imati veliki prioritet u svijetu, međutim nije bilo mnogo prilika da pokaže svoju odlučnost u tom pravcu jer je na njega izvršen atentat krajem 1963.
Zaključak
Kubanska raketna kriza iz 1962. predstavljala je jedan od najvažnijih događaja u 20. stoljeću. Ovaj događaj je vrlo značajan za svijet jer se iz njega daju izvući brojne pouke kako za političare, diplomate, akademsku zajednicu tako i za obične ljude. Kubanska kriza je pokazala kako sukobljavanje velikih sila i težnja da se stvori određena ravnoteža u odnosima supersila može završiti pogubno. Skoro se dogodio (nuklearni) rat zbog prestiža Amerike i Rusije. Da je izbio konvencionalni rat na Kubi žrtve bi se mjerile u tisućama s opcijom širenja rata, a da je rat bio nuklearni cijelo čovječanstvo bi patilo. U svakom slučaju, najveći gubitnik bila bi mala država Kuba koja bi bila uništena. Ipak, kubanska kriza doživjela je svoj sretan kraj i to ponajviše smirenošću, mudrosti i analitičkom razmišljanju Johna F. Kennedyja i njegovog Ex Comma iako je važnu ulogu odigrao i Nikita Hruščov jer je shvatio kad se treba povući. 13 dana koliko je trajala kriza da je JFK bio malo ratoborniji mogao je koristiti silu, a sila bi značila rat i razaranje. Zahvaljujući dubokoj analizi ali i ulozi njegovih savjetnika to se na kraju nije dogodilo.
Iz svega proizlazi poruka običnim ljudima diljem svijeta koliko je važno da na izborima biraju racionalne političare koji će donosi promišljene odluke. Brzopletost i želja za populizmom kod političara velika su smetnja trezvenim odlukama. Profesionalni političari i diplomati mogu izvući zaključak da u svakom konfliktu treba izbjegavati i odgoditi uporabu sile do zadnjeg trenutka jer je rješenje krize pregovorima najbolje rješenje za sve zainteresirane strane. Akademska zajednica na temelju kubanske krize može proučavati širi kontekst Hladnog rata. Kriza na Kubi je epohalan događaj nakon kojega ništa više neće biti isto u svjetskoj politici. Uslijed će novi užasni ratovi u Vijetnamu i na Bliskom istoku ali supersile će se suzdržavati od upotrebe nuklearnog oružja jer je razvijena svijest koliko bi takva odluka bila devastirajuća. Odnosi Washingtona i Moskve, koliko god bili loši, više neće biti toliko prijeteći do okončanja Hladnog rata.
