Prof. dr. sc. Igor Dekanić: Tko drži ključ energetske tranzicije

Kina, jedno od najstarijih carstava, mijenjala je kroz povijest moć i utjecaj. U protekla dva stoljeća prošla je težak put od nazadovanja i kaosa do ubrzane industrijalizacije i preporoda. Je li današnji prosperitet Kine, Indije te ostalih ekspanzivnih gospodarstava u Aziji i Australiji zamka za globalnu energetsku tranziciju?

Kina od „Nebeskog Carstva“ do regresije u 19. i 20. stoljeću 

Kina je stoljećima bila malo poznata u Europi. Trgovačkim pravcem od Kine do Bliskog istoka, nazvanim „Put svile“, još od antičkog doba putovalo se i u Europu su stizali kineski proizvodi, najčešće svila, čaj i porculan. Unatoč tome, Kina je ostajala nepoznatom i izazovnom enigmom za europska shvaćanja. 

No, Kina je zanimala europsku povijesnu i filozofsku misao. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, jedan od vodećih predstavnika njemačke klasične filozofije početkom 19. stoljeća opsežno je izučavao filozofiju, povijest i državno ustrojstvo Kine. U knjizi, „Filozofija povijesti“, zbirci njegovih predavanja o povijesti, čije je prvo izdanje posthumno objavljeno 1837. godine, prvi dio „Orijentalni svijet“ sadrži poglavlje o Kini. Na početku Hegel navodi: „S Kitajskim carstvom počinje povijest, jer je to najstarije carstvo, koliko nas povijest obavješćuje, a princip mu je od takvoga supstancijaliteta, da je on za to carstvo ujedno najstariji i najnoviji.“

Ova velika zemlja imala je povijest različitu od europske povijesti čestih promjena. Kina ima skoro četiri i pol tisuće godina kulturnog i državnog kontinuiteta, pri čemu su se smjenjivala razdoblja postojane dinastičke vlasti i razdoblja velikih nestabilnosti, sukoba i ratova, ali osnovne etničke, religijske i kulturne odlike imaju obilježja kontinuiteta izraženijeg nego u europskoj povijesti. Tijekom brojnih nestabilnosti i sukoba u kineskom okružju sačuvao se kontinuitet kulturne i nacionalne kao religijske osnove za razliku od europske povijesti diskontinuiteta. 

Kineska povijest, koncepcija carske vlasti i državno-teokratske despocije dugo je bila izazovna za europska shvaćanja povijesti i državne vlasti. Za razliku od europskih stalnih promjena, kinesko Nebesko Carstvo je slika koju Kinezi tisućljećima nose u spoznaji o vlastitoj egzistenciji.

Oko 2200 godina prije Krista pojavljuje se dinastija Xia, koju Kinezi smatraju svojom prvom dinastijom, a u slijedeća dva milenija smjenjivale su se vladavine dinastija Shang i Zhou te velike nestabilnosti, kao u razdoblju „Proljeća i jeseni“ i razdoblju „Zaraćenih država“, sve do ujedinjenja i prve dinastije Qin, između 221. i 206. g. pr. Kr. Ova dinastija ujedinila je zemlju i izgradila centralizirani ustroj vlasti. Na njezinim temeljima dinastija Han je kroz skoro 4 stoljeća vlasti, od 2. st. pr. Kr. do 2. st., izgradila državne, filozofske, društvene, nacionalne i kulturne temelje na kojima i danas Kina zasniva nacionalni i kulturni kontinuitet. U prvom tisućljeću pr. Kr., između 6. i 3. stoljeća, razvile su se brojne škole mišljenja i filozofski sustavi, od kojih su najpoznatije ideje i filozofska načela konfucijanizma, koncept dualizma: Jin i Jang te filozofija daoizam ili taoizam, s trajnim utjecajem na kinesku kulturu i općenito na kulturu Dalekog istoka.

Još u razdobljima političke i društvene nestabilnosti prije ujedinjenja Kine, razvijaju se filozofski pogledi i nastojanja sistematizacije znanja i međuljudskih odnosa. Premda zbog uništavanja starih zapisa za vrijeme prve dinastije Qin, nema primarnih izvora, za jednog od utemeljitelja kineske filozofske misli povijest drži Konfucija (latinizirani oblik njegova imena prema kineskom Kong Fuzi – učitelj Kong). Smatra se jednim od utemeljitelja sistematizacije međuljudskih odnosa, pitanja autoriteta i hijerarhijskih odnosa među ljudima i etičkih promišljanja, premda je njegova filozofija sačuvana tek preko kasnijih navoda. Središnji pojam njegove etike je „ren“ (čovještvo) čiji je izraz tzv. zlatno pravilo: „Ne čini drugomu ono što ne želiš da tebi drugi učine.“

Odnose etike i politike kao i pravila u vladanju Konfucije je tumačio ilustracijama kroz izreke, anegdote i događaje iz života pojedinih vladara. Jedno od glavnih životnih načela i pravila vlasti je načelo kako „u svim stvarima uspjeh zavisi od pripremljenosti“ te kako će „bez pripremljenosti uvijek doći do neuspjela.“

Nakon vladavine velike dinastije Han, od 202. godine pr. Kr. do 220. godine, uslijedilo je nekoliko stoljeća nestabilnosti i ratovanja, uključujući razdoblje „Tri kraljevstva“ od 220. do 280. g. Do ponovnog ujedinjenja došlo je s dinastijom Jin (Chin), 280. godine ali i promjena više dinastija u iduća tri stoljeća. U vrijeme koje odgovara europskom Srednjem vijeku, u Kini su vladale dvije velike dinastije. To su: dinastija Tang, od početka 7. do početka 10. stoljeća, i dinastija Song, od druge polovice 10. do 13. stoljeća i invazije Mongola.

U razdoblju vladavine ovih dviju spomenutih dinastija došlo je do tehnološkog razvitka i kulturnog procvata. Od razvitka metalurgije, proizvodnje porculana, graditeljskih i irigacijskih pothvata, poput dogradnje Velikog zida za obranu od Mongola te izgradnje velikog kanala kojim su spojene Žuta rijeka na sjeveru i rijeka Jang-ce na jugu, do baruta, topova i prvih raketa, kao i obrazovane državne administracije, sustavnog upravljanja i prakse dugoročnog planiranja – sve su to postignuća „srednjevjekovne“ Kine. Kina je bila ekonomska i tehnološka sila u razdoblju Srednjeg vijeka, a vrhunac ekonomske moći i tehnološkog vodstva dostignut je početkom 13. stoljeća, neposredno prije navale Mongola. Tada je Kina imala najveću proizvodnju željeza, najviši intenzitet urbanizacije i utvrda, najnapredniju tehnologiju te najviši ekonomski društveni proizvod toga doba. 

Za vrijeme mongolskih osvajanja u 13. stoljeću, ponovno dolazi do velikih nestabilnosti, ogromnih ljudskih gubitaka i sloma prethodne vlasti. U tijeku mongolskih osvajanja na carsku vlast preuzima mongolska dinastija Yuan, čiji su carevi bili potomci Džingis-kana, mongolskog osvajača iz 13. stoljeća. 

Poslije jednostoljetne vladavine dinastije Yuan, ustanka te rušenja mongolske dinastije, uspostavljena je vlast domaće dinastije Ming, sredinom 14. stoljeća. Dinastija Ming tijekom tri stoljeća vladavine preporodila je Kinu i ponovno je uspostavila kinesko carstvo kao središnje u Aziji. Nju je sredinom 17. stoljeća smijenila mandžurska dinastija Qing. Od početka 18. do kraja 19. stoljeća došlo je do zaostajanja Kine. Tome je pridonijelo zatvaranje zemlje te otpor inozemnoj trgovini i inovacijama za vladavine dinastija Ming (1368. – 1644. g.) i Qing (1644. – 1911. g.). 

O uzrocima ovog zaostajanja dosta se pisalo u proteklih stotinjak godina. Izravni čimbenici zaostajanja mogli bi se svesti na preveliko oslanjanje na ortodoksnu tradiciju, dogmatiziranu izobrazbu upravljačke elite i zatvaranje Kine prema vanjskim utjecajima. Uz to, razvitak zapadne logičke i tehnološki – racionalno usmjerene znanosti te industrijska revolucija nisu imale nikakvog odjeka u tadašnjoj Kini, što je imalo za posljedicu da je industrijska revolucija zaobišla Kinu,

Fernand Braudel u knjizi „Civilizacije kroz povijest“ piše: „Klasična Kina nije iščezla od danas do sutra. Ona je nestajala malo-pomalo, i to ne prije kraja XIX. stoljeća. Tada su događaji ubrzano potekli. Staru su Kinu otvorili silom i to je bilo dugotrajno poniženje. Dugo joj je trebalo da shvati koliko je pala, a još više da tome nađe lijeka. Tek sada izlazi iz krize po cijenu neizmjernog napora kojemu nijedan prethodni u povijesti nije bio ni približno ravan.“

Usporedba dinamike ekonomskog rasta mjerena bruto domaćim proizvodom po stanovniku između Kine i Europe od 1500. do 2000. godine prikazana je na slici 1. Vidi se zaostajanje Kine poslije industrijske revolucije. između 1800. i 1950. godine, nakon takozvanih opijumskih ratova s Britanskim Carstvom, kao i Kinesko-Japanskog rata 1894./1895. godine. Nakon gubitka spomenutih ratova, tadašnja kineska vlast štitila je interese vladajuće elite i zemljovlasničke aristokracije, a ti slojevi bili su protiv promjena, osobito industrijalizacije i uvoza tehnologije. Sve to imalo je za posljedicu dugotrajno zaostajanje Kine u odnosu na zapadnoeuropske zemlje..

Procjena i usporedba dugoročnog gospodarskog trenda Kine i zemalja zapadne Europe kroz usporedbu bruto domaćeg proizvoda (BDP) po stanovniku, prikazuje se na slici 1. . BDP per capita, USD 1990, stalni dolari, logaritamska skala: Izvor: Xiaodong Zhu: Understanding China’s Growth: Past, Present, and Future. Journal of Economic Perspectives — Volume 26, Number 4 — Fall 2012, str. 105.

Tijekom 19. stoljeća Kina je svoje gospodarstvo, društvo i svakodnevni život utemeljila na predindustrijskom shvaćanju upotrebe energije, uz korištenje ljudske i životinjske snage kao izvora energije. Uz to, tradicija središnje carske vlasti i njezinog univerzalnog utjecaja na društvo nije bila poticajna za prihvaćanje društvenog ili tehnološkog razvitka. Kina je ušla u razbolje društvenih poremećaja i revolucionarnih promjena, koje je trajalo veći dio 20. stoljeća. Građanskom revolucijom srušen je tisućljetni caristički sustav 1911. g., posljednji car Pu Yi je abdicirao i proglašena republika, a prvim predsjednikom postao je Sun Jat-sen. 

Poslije njegove smrti dolazi do dugogodišnje nestabilnosti, komunističke pobune te razorne i krvave japanske invazije od 1931. godine sve do kraja Drugoga svjetskog rata. Kina je u razdoblju od druge polovice 20-ih do kraja 40-ih godina 20. stoljeća prolazilo kroz burno i vrlo teško razdoblje društvenih nestabilnosti, unutarnjih sukoba i vanjske agresije. Naposljetku je pobijedile revolucija, predvođena Komunističkom partijom Kine. Ona je pod vodstvom Mao Zedonga osvojila vlast 1949. godine i stvorena je Narodna Republika Kina, na temelju socijalističkog ekonomskog i političkog uređenja.

Kinesko društvo krenulo je, poput ostalih socijalističkih zemalja s komunističkom vlašću toga doba u društvene promjene, praćene centralizacijom i industrijalizacijom gospodarstva, ali i primjenom sile u promjeni društvenih odnosa. Kineska revolucionarna vlast društvene promjene je provodila silom, s tim da su gospodarske promjene provođene kroz kampanje. Rezultati su bili vrlo različiti, pa su razdoblja brzog gospodarstva rasta smjenjivala razdoblja stagnacije praćena oskudicom hrane kao i čestim nedostatkom osnovnih roba široke potrošnje, potrebne za svakodnevni život ljudi.

Preporod Kine pod konac 20. i u 21. stoljeću

Druga polovica 20. stoljeća obilježila je gospodarski rast, industrijalizaciju i razvitak kineskog gospodarstva. Pri tome se mogu jasno razlučiti dva različita razdoblja: silovite revolucionarne društvene promjene za vrijeme vlasti Mao Zedonga te primjena gospodarskih i tehnoloških reformi poslije Mao Zedonga. 

Razdoblje reformi i modernizacije Kine započelo je nakon smrti Mao Zedonga, 1976. g., kad je rehabilitiran Deng Xiaoping, inače jedan od vodećih revolucionara iz ratne faze i disident za vrijeme najradikalnijeg razdoblja tzv. Kulturne revolucije pod Maovim vodstvom iz 60-ih godina,. On je nadzirao vlast i usmjeravao proces reformi, koji je bio utemeljen na tzv. četiri modernizacije (reforma poljoprivrede, industrije, znanosti i tehnologije te obrane) sve do svoje smrti 1997. godine.

Nakon 1977. godine dolazi do ekspanzivnog rasta kineskog gospodarstva koje traje i sada, skoro pola stoljeća kasnije. Takav rast usporediv je s razdobljem 20-ih godina 20. stoljeća u SAD-u, s tim da rast Kine traje već preko pet desetljeća. Godišnji rast gospodarstva i bruto domaćeg proizvoda često se kretao oko 10% godišnje, u nekim godinama i više. Jedan od glavnih uzroka gospodarskog uspjeha je prihvaćanje tržišta, profita i svih tržišnih načela u gospodarstvu, unatoč činjenici što je politička vlast bila u rukama komunističke partije. Za vrijeme svjetske financijske krize 2008. g. rast je opao na oko 5%, a slično se dogodilo i za vrijeme recesije izazvane epidemijom virusa Covid-19. 

Usporedba gospodarskog rasta Kine i SAD-a od 1952. do 2009. godine prikazana je na slici 2.

BDP per capita, USD 2005, stalni dolari, logaritamska skala Izvor: Xiaodong Zhu: Understanding China’s Growth: Past, Present, and Future. Journal of Economic Perspectives — Volume 26, Number 4 — Fall 2012, str. 106.

Jasno se vidi razlika u pred reformskom razdoblju i nakon što su pod utjecajem Deng Xiaopinga započele reforme državne organizacije i načina upravljanja. Jedan od razloga za dugogodišnji visoki gospodarski rast je niska razvijenost u početku reformi. Društveni uzrok ekspanzivnog rasta je u činjenici što su reforme provođene uporno i bez zastoja nakon 1977. godine. Nadalje, oko i nakon 2000. započelo se s procesom privatizacije koji je provođen pod nadzorom državne vlasti i uz nadzirane političke promjene. Privatizaciju u Kini provodila je Komunistička partija, ali je njena ekonomska politika bila usmjerena na tržište i učinkovitost funkcioniranja kapitala.

Ekonomski razlozi uspješnog rasta kineskog gospodarstva bili su obilježeni intenzivnom deagrarizacijom, rastom industrijske produktivnosti u odnosu poljoprivredu iako je poljoprivreda također ostvarivala rast. Kinesko gospodarstvo obilježila je ekspanzija industrijskih sektora, porast usluga kao i rast učinkovitosti privatnog kapitala. Kinesko gospodarstvo održavalo je visoke stope gospodarskog rasta relativno vrlo dugo razdoblje.. 

Dotadašnje povijesno iskustvo skromnog života, nizak životni standard kao i nestabilnost životnih uvjeta ogromne većine stanovništva tijekom komunističke vladavine pridonijelo je relativno jeftinoj radnoj snazi. Ova činjenica itekako je utjecala na međunarodnu komparativnu prednost kineskog gospodarstva u početku modernizacije te na povećanu troškovnu konkurentnost kineskih proizvoda na svjetskom tržištu.

Niska cijena radne snage bila je znatna konkurentska prednost kineskog gospodarstva čime su se kompenzirali tehničke slabosti i nedostatke industrijskih proizvoda s kojima je Kina u početnoj etapi modernizacije izlazila na međunarodno tržišta. U takvim okolnostima masovna ulaganja u obrazovanje te vrhunsko specijalističko školovanje, u početku u inozemstvu, omogućila su više desetljetni kontinuitet gospodarskog rasta.

Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. ubrzana je privatizacija i liberalizacija trgovačkih sektora. Stope rasta u 21. stoljeću su smanjene, a uzimajući u obzir dostignutu razinu razvijenosti Kine, komparativnu analizu i usporedbu s uspješnim gospodarstvima istočne Azije, teško je za očekivati da će Kina u budućnosti trajnije premašivati godišnji rast od oko 5%.

Uz navedene okolnosti kao glavni čimbenik gospodarskog uspona Kine svakako je opskrba energijom iz domaćih izvora. Kina raspolaže ogromnim zalihama ugljena, po čemu je treća u svijetu po veličini potvrđenih rezervi, uz SAD i Rusiju. Kina još od sredine 90-ih godina 20. stoljeća ostvaruje najveću proizvodnju ugljena u svijetu, i danas proizvodi nešto više od polovice ukupne svjetske proizvodnje ugljena. 

Kina ima znatne rezerve i proizvodnju fluidnih ugljikovodika. Međutim, domaće potrebe u nafti i prirodnom plinu brzo su nadmašile proizvodnju pa uvoz fluidnih ugljikovodika sve više raste a osobito uvoz nafte. Robni izvoz rastućeg gospodarstva omogućuje dovoljno financijskih sredstava za nabavku nafte i plina. 

Tijekom globalne financijske krize 2008. godine smanjivanje gospodarske aktivnosti u NR Kini bilo je manje i trajalo je kraće nego u većini ostalih zemalja svijeta. Kineski gospodarski rast smanjen je oko 10-ak postotaka godišnje na oko 5% u 2009., da bi se već od 2010. pa dalje Kina vratila na relativno visok gospodarski rast.

Industrijska proizvodnja i snaga te izvozni potencijal za međunarodni ekonomski utjecaj Kine korijenito se promijenio u prva dva i pol desetljeća 21. stoljeća. Primjerice, u automobilskoj industriji, Kina je pod konac 20. stoljeća tek počinjala proizvodnu ekspanziju, dok je sredinom trećeg desetljeća 21. stoljeća postala dominantna proizvodna sila u svijetu. 

U nešto manje od tri desetljeća, položaj SAD-a i Kine u proizvodnji automobila potpuno se promijenio. Godine 1999. od ukupno nešto više od 56 milijuna vozila proizvedenih u svijetu (osobnih i komercijalnih), u SAD-u je proizvedeno 13 milijuna, a u Kini 1,8 milijun, dok je u Japanu proizvedeno blizu 10 milijuna, u Njemačkoj 5,7, Francuskoj 3,2, i Južnoj Koreji 2,8 milijuna vozila.  U 2023. godini, od 93,5 milijuna osobnih i komercijalnih vozila ukupno proizvedenih u svijetu, Kina je proizvele 30,2 milijuna, SAD 10,8, Japan blizu 10, Južna Koreja 4,2, Njemačka 4,1 i Francuska 1,5, a Indija 5,8, Meksiko 4 i Brazil 2,3 milijuna vozila.

Gospodarska ekspanzija i energetska orijentacija Kine i brzo rastućih zemalja u Aziji

Početak industrijske revolucije pokrenut je na domaćoj eksploataciji ugljena u zapadnoj Europi. Danas, dva stoljeća kasnije, glavni energetski izvor velikog gospodarskog te industrijskog prosperiteta velikih zemalja u Aziji također je eksploatacija relativno jeftinog domaćeg ugljena.

Tijekom proteklih 30-ak godina, unatoč svim spoznajama o štetnosti utjecaja industrije, kao i zaključcima međunarodnih konferencija Ujedinjenih naroda o čuvanju okoliša, smanjenju utroška energije i potrebi energetske tranzicije, svijet je trošio sve više energije. Smanjivane fosilne energije nije se ostvarilo proklamiranim i koliko toliko zadovoljivim tempom. 

Tako je ukupna potrošnja primarne energije u proteklih 3 desetljeća porasla za oko 55 posto, struktura utroška energije nije se bitno promijenila ali se promijenio prostorni raspored utroška primarnih izvora energije. Godine 1999. od ukupne potrošnje primarne energije, razvijeni dio svijeta, zapadna Europa, Sjeverna Amerika i istočna Azija (tj. zemlje OECD-a) utrošio je 58%, a zemlje izvan OECD-a 42%. Samo su Sjedinjene Američke Države 1999. potrošile 25% primarne energije od ukupno utrošene u svijetu i Europska unija 18%. Prošle, 2023. godine, zemlje OECD-a utrošile su 37%, dok su zemlje izvan OECD-a tj. brzo rastuća gospodarstva, pretežito u jugoistočnoj Aziji i djelimice Južnoj Americi, utrošile 63% od ukupnog utroška energije. SAD su 2023. g. potrošile 15% a EU 9% od ukupne primarne energije u svijetu.

Dakako da se istodobno promijenio intenzitet gospodarske dinamike mjeren bruto domaćim proizvodom (BDP). Usporedba gospodarskih pokazatelja u proteklom desetljeću između SAD-a, NR Kine i ostalih vodećih prosperitetnih zemalja Azije te Australije prikazana je u tablici 1.

Tablica 1. Gospodarstava SAD-a, Kine i rastućih zemalja u Aziji te Australiji 

Izvor podataka: Internetski portal World Bank, World Development Indicators; dostupno na: https://databank.worldbank.org/reports.aspx?source=world-development-indicators (29.11.2024.)

Iz podataka se vidi kako je Kina u deset godina povećala svoj bruto domaći proizvod za oko 61%, dok je BDP SAD-a porastao za 49,5%. Velika azijska gospodarstva rasla su još većim tempom uz utrošak sve više energije i prirodnih izvora sirovina. Indija je u istom razdoblju svoj bruto domaći proizvod povećala za čak više od 3,5 puta, i Indonezija za blizu 60%, slično iako nešto manje nego Kina. Rast Australije u istom razdoblju blizak je SAD-u, iako je nešto veći. 

To pokazuje kako je Australija kao razvijeno gospodarstvo imala niže stope rasta tipične za razvijene zemlje, iako je po udjelu izvoza bliža azijskim ekspanzivnim gospodarstvima, nego razvijenom američkom. Za razliku od toga, struktura primarnih izvora energije Australije bliža je ekspanzivnim azijskim gospodarstvima nego razvijenim europskim ili sjevernoameričkim gospodarstvima.

Od ukupne svjetske proizvodnje ugljena, koja je 2023. g. po prvi put nadmašila 9 milijardi tona, skoro 7,2 milijarde dolazi iz Azije. Kina proizvodi 4,7 milijardi, Indija nešto preko 1 milijarde, Indonezija blizu 800 milijuna tona, a tome se priključila i Australija čija proizvodnja ugljena se približava iznosu od pola milijarde tona. Tako 3 najveća proizvođača ugljena iz Azije zajedno s Australijom danas proizvode blizu 7 milijardi tona ugljena ili nešto preko ¾ od ukupne svjetske proizvodnje.  

U strukturi potrošnje primarne energije, Azijsko-Pacifički prostor, tj. Azija zajedno s Australijom skoro 84% potrebne energije koriste iz fosilnih izvora, u čemu ugljen zauzima 46,5%. Među spomenutim brzo rastućim velikim azijskim gospodarstvima Kina u strukturi potrošnje primarne energije koristi blizu 54% ugljena, Indija 56% i Indonezija 43%. Za razliku od toga, razvijene istočnoazijske zemlje koje već pola stoljeća mnogo izvoze, troše puno manje ugljena. Tako Japan u strukturi primarne energije koristi 26% ugljena a Južna Koreja nešto manje od 22% ugljena. 

Australija, poput Japana i Južne Koreje sama troši relativno malo ugljena, 25% u strukturi korištenja primarne energije, ali ona najveći dio proizvedenog ugljena izvozi, prije svega u Japan, zatim Indiju, Kinu, Južnu Koreju pa čak i u Europu. Tako se velik dio CO2 i ostalih stakleničkih plinova, ekstrahiranih iz Zemljine kore u Australiji, nakon trgovanja na globalnim tržištima primarnih energenata, pojavljuje u emisijama stakleničkih plinova drugih zemalja.  

Domaći ugljen kao jeftin i dostupan energetski izvor nesumnjivo čini jednu od glavnih poluga industrijske ekspanzije i međunarodne konkurentnosti brzo rastućih gospodarstava u Aziji. Takvo stanje ujedno je i jedan od glavnih izazova za energetsku tranziciju, uz djelovanje globalnog tržišta, konkurencije i kapitala te globalističkog kapitalizma, što sve zajedno čini svojevrsnu zamku za ubrzavanje globalne energetske tranzicije.

Tko zapravo drži ključ globalne energetske tranzicije?

Od početka industrijske revolucije u 18. i njenog širenja u 19. stoljeću, zemlje Zapada bili su njeni nositelji i ujedno najveći potrošači energije. SAD je dugo bio vodeći potrošač energije u svijetu. No, od 2009. godine na dalje, najveći potrošač energije je NR Kina. Ona godišnje troši dvostruko više energije nego SAD, trostruko više od Europske unije, deseterostruko više od Japana, petnaest puta više od Njemačke itd. 

Kina troši oko 30% energije od ukupne svjetske potrošnje primarne energije, a u tome je 81,5% energije iz fosilnih izvora i 54% iz ugljena. Uz to, Kina ispušta 32% od ukupnih emisija CO2 u svijetu. Razvitak proizvodnih sustava obnovljive energije ili električnih automobila te ostalih sustava održive energetike, za sada su više u funkciji kineske konkurentnosti nego njezine energetske tranzicije. 

Kako se i nadalje očekuje rast njezinog gospodarstva oko 5%, jasno je da zapravo Kina drži u rukama ključ globalne energetske tranzicije.

To je činjenica, neovisno o povijesnoj odgovornosti za uzroke nepovoljnih klimatskih promjena jer pitanja povijesne odgovornosti su neki drugi sklop izazova. S obzirom na nedovoljno brzu dinamiku provedbe Pariškog sporazuma o klimi, to je svakako tema za poseban komentar o energetskoj tranziciji i budućnosti naše civilizacije.

Kod pitanja povijesne odgovornosti za stanje čije posljedice su opasne klimatske promjene, nedvojbena je povijesna odgovornost razvijenih zemalja Zapada, u prvom redu Britanskog Carstva i europskih kolonijalnih sila za posljedice industrijske revolucije u 19. stoljeću. Tome se pribraja i odgovornost SAD-a za širenje energetike nafte i plina u 20. stoljeću, globalizaciju tržišta i kapitalizma te njihovu univerzalnu društvenu prevlast potkraj 20. i početkom 21. stoljeća. 

No, činjenice pokazuju kako je sadašnja odgovornost za ublažavanje klimatskih promjena najvećim dijelom na azijskim zemljama, Kini, Indiji i ostalima čija energetska osnova je i dalje na ugljenu, što je i temelj njihova prosperiteta. Polovicom 21. stoljeća bit će svejedno jesu li uzroci stanja s kojima će se svijet tada suočavati, iz 19. ili s prijelaza 20. na 21. stoljeće…

Izvori:

1. Hegel, G. W. F. (1951): Filozofija povijesti. Zagreb: Kultura. (prijevod djela: Hegel, G. W. F. (1939): Vorlesungen űber die Philosophie der Geschichte, zweite auflage, Mit einem Varwort von E. Gans und K. Hegel. Stuttgart: Fr. Frommanns Verlag)
2. Dragičević, I. (2002): Kina: od nebeskog carstva do naših dana. Zagreb: Prometej
3. Konfucije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/konfucije. Pristupljeno 30.11.2024.
4. Konfucije (1984): Veliko učenje, Filozofija 2. Beograd: BIGZ
5. Braudel, F. (1991): Civilizacije kroz povijest. Zagreb: Globus. (prijevod djela: Braudel, F.: Grammaire des Civilizations, Paris: 1987, Les Editions Arthaud).
6. Xiaodong Zhu (2012): Understanding China’s Growth: Past, Present, and Future. Journal of Economic Perspectives — Volume 26, Number 4 — Fall 2012
7. Four Modernizations, Chinese history, Deng Xiaoping, Chinese leader: Britannica: dostupno na: https://www.britannica.com/topic/Four-Modernizations (24.11.2024.)
8. Internetski portal World Bank, World Development Indicators; dostupno na: https://databank.worldbank.org/reports.aspx?source=world-development-indicators (29.11.2024.)
9. Internetski portal International Organization of Motor Vehicle Manufacturers (OICA); dostupno na: https://www.oica.net/ (27.11.2024.)
10. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency – EIA): EIA 50 – Data and Statistics; dostupno na: https://www.iea.org/data-and-statistics (28.11.2024.)
11. BP Statistical Review of World Energy Full report 2007. Dostupno na: http://bp.com/statisticalreview/ (02.07.2007.)
12. Energy Institute: Statistical Review of World Energy 2024 / 73 edition; dostupno na: https://www.energyinst.org/statistical-review (13.11.2024.)

Prof. dr. sc. Igor Dekanić: Cijene energije i energetska tranzicija