Nalazi li se, doista, buduća energetska geopolitika u Tukididovoj zamci?
Igor Dekanić
Sredinom i potkraj drugog desetljeća 21. stoljeća, usprkos dominaciji SAD-a, postaje sve jasnije kako počinju značajne gospodarske, a za njima i političke promjene. Izvoz primarne energije s Bliskog istoka sve više se okreće od Europe i SAD-a prema brzo rastućim azijskim ekonomskim divovima, Kini i Indiji. Svijet kao da ponovno postaje politički multi-polaran
Ovaj je autor prije tri godine, u travnju 2020. objavio analizu pod naslovom: „Naftno tržište u Tukididovoj zamci“, u kojoj je tada možda maštovito usporedio suvremenu situaciju na globalnom naftnom tržištu s povijesnim stanjem i analizom antičkog grčkog povjesničara Tukidida.(1) (2). (Vidi poveznicu ispod teksta, op.GN.)
Autor je, referirajući se na geopolitičke analitičare Henryja Kissingera i njegova suvremenog nasljednika na katedri na Harvardu Grahama Allisona, koji je usporedio geopolitičke sukobe iz doba Peloponeskih ratova s budućim mogućim prijeporima te popularizirao kovanicu „Tukididova zamka“. Tukididova zamka objašnjava kako je prijepor između tadašnje vodeće političke sile (Sparta i peloponeski savez) te sile u usponu (Atena i saveznički gradovi-države) prerastao u rat zbog bojazni vodeće sile od sile u usponu.
Suvremena interpretacija Tukididove zamke odnosi se na globalni prijepor između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. SAD,pobjednik Hladnog rata i predvodnik Zapada u srazu sa SSSR-om te sukobu tržišnog ekonomsko-političkog sustava s netržišnim socijalizmom ostvario je globalnu dominaciju. Sada, nakon preko sedam desetljeća američkog vodstva Zapada i tri desetljeća globalne dominacije SAD-a i Zapada, stvaraju se prilike za novi budući sukob za globalnu dominacije u 21. stoljeću, između SAD-a i Kine.
Tezu je podrobnije razradio Graham Allison, koji je u knjizi „Destined for War: Can America and China Escape Thucydides´s Trap?”, 2017. godine analizirao 15 povijesnih slučajeva geopolitičkog prijepora vodeće sile i sile u usponu, od kojih je samo 5 prošlo bez rata dok je 10 završilo ratom. Kissinger i Allison analizirali su opcije geopolitičkih odnosa između SAD-a i Kine i zaključak je kako su moguća oba ishoda. (3)
Suvremena geopolitička zbivanja, sukob između Zapada i njegove vodeće sile, SAD-a te političkih i ekonomskih saveza, NATO-a i Europske unije s Rusijom oko dominantnog utjecaja u Ukrajini, vojna agresija Rusije na Ukrajinu i produženo trajanje toga rata, kao da doista oblikuju globalnu inačicu Tukididove zamke u energetskoj budućnosti svijeta.
No, suvremeni oblik ove zamke može se tumačiti u znatno modificiranom obliku. U takvoj interpretaciji vodeća sila, SAD, (još) nije napala silu u usponu (NR Kina), već je daljnjim pritiskom na silu pobijeđenu u Hladnom ratu (SSSR), koja se raspala, odnosno na njezin vodeći narod i državu (Rusija) koja je, ne izdržavši pritisak daljnjeg širenja pobjedničke skupine zemalja (NATO) na istok, napala jednu od bivših članica saveza, Ukrajinu. Time je Rusija vojnom agresijom na Ukrajinu započela rat u kojem se današnja glavna sila u usponu (NR Kina) sve više iskazuje kao tihi saveznik Rusije, dok istodobno vodeća sila Zapada, SAD, na indirektan način pojačava vojni i politički pritisak na silu u usponu, Kinu, koja u takvim okolnostima forsira svoj ekonomski ali ne i geopolitički uspon.
Energetsko-geopolitičke prilike za vrijeme Hladnog rata
Suvremena stvarnost okarakterizirana je značajnim neizvjesnostima i izazovima koje proizlaze iz povijesnog energetskog i geopolitičkog spleta okolnosti te pitanja budućeg razvitka. Njihovi uzroci i razlozi mogu se pripisati podjednako geopolitičkim silnicama tijekom Hladnog rata, koji je trajao od 1946. do 1989. godine te proteklih 3 desetljeća poslije njegova završetka kao i materijalno-ekonomskim te energetskim okolnostima sadašnjosti i budućnosti suvremene civilizacije.
Neposredno poslije Drugog svjetskog rata došlo je do prijepora a ubrzo i otvorenog sukoba između dotadašnjih saveznika, Sjedinjenih Američkih Država kao glavne svjetske političke sile i predvodnika zemalja Zapada i Sovjetskog Saveza, koji je kao glavni vojni pobjednik nad nacističkom Njemačkom zauzeo istočni dio Europe. SSSR je stavio pod vojni nadzor oslobođene (osvojene) zemlje u istočnoj Europi počevši osvajati političku vlast i provoditi socijalistički društveno-ekonomski preobražaj, instalirajući komunističke vodeće garniture.
Već nepunu godinu kasnije, u ožujku 1946. godine tada bivši britanski premijer Winston Churchill upotrijebio je pojam „željezna zavjesa“ u govoru na Westminster College-u u američkoj saveznoj državi Missouri, rekavši kako se „Željezna zavjesa spustila na europski kontinent od grada Stettina (poljski Szczecin) na Baltičkom moru do Trsta na Jadranu“. Time je opisao praksu sovjetske okupacije i dominacije, a kasnije je pojam postao jedan od najpoznatijih opisa početka Hladnog rata. (5)
Dvije godine kasnije, ljeti 1948. godine, poslije Rezolucije Informbiroa i sukoba Jugoslavije sa SSSR-om, ona se pod utjecajem njezina predsjednika Josipa Broza Tita, u geopolitičkom smislu izdvojila iz bloka socijalističkih zemalja postavši relativno bliskim vojnim i gospodarskim saveznikom SAD-a, premda je sve do svoje propasti, 1991. godine zadržala socijalističko društveno-političko uređenje.
Veliki ideološki, politički i vojni sukob između SAD-a i zemalja Zapada te socijalističkog bloka zemalja pod vodstvom SSSR-a trajao je preko 4 desetljeća i nazvan je Hladnim ratom. Naziv Hladni rat aludirao je na činjenicu kako za cijelo vrijeme njegova trajanja, unatoč obavještajnim, političkim, gospodarskim, ideološkim i kulturološkim sukobima i konflikta ipak nije došlo do neposrednog međusobnog sukoba glavnih vodećih sila njihovim najjačim ratnim sredstvima – nuklearnim oružjem.
Međutim, u pozadini svega stajao je ideološki i društveni sukob, vjerojatno najveći poslije Francuske revolucije. Tijekom 19. stoljeća brojne socijalne, društvene pa i ekonomske kritike kapitala i kapitalizma kao glavnog sustava za ekonomsko i društveno uređivanje svijeta, rezultirale su konceptom socijalizma, koji je nastojao ugraditi plansku komponentu u uređenje gospodarstva te uvesti pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva.
U početku Hladnog rata kao i za cijelo vrijeme njegova trajanja, osim ideološkog i političkog sukoba, povremenih lokalnih i regionalnih oružanih sukoba kao i kulturološko-civilizacijskih pojavnih oblika i sredstava za vođenje Hladnog rata, glavni temelji za stjecanje prednosti te ostvarenje mreže savezničkih i prijateljskih zemalja bili su energetska osnova, opseg i dinamika, gospodarskog rasta te industrijska snaga.
Potkraj 40-ih i početkom 50-ih godina 20. stoljeća većina potrošnje energije u svijetu oslanjala se na fosilne primarne izvore energije i dolazila je iz ugljena, premda je u geopolitičko-energetskom smislu bilo jasno kako je nafta u to vrijeme neosporno bila glavni izvor primarne energije, osobito sa stajališta ratnih djelovanja i pogona vojski te vojnih potreba za energijom. Stoga se u tadašnjim energetskim bilancama odmah poslije Drugog svjetskog rata primarno računalo sa zalihama i proizvodnjom nafte, kasnije i plina, premda je u ukupnoj strukturi utrošene energije sve do 60-ih godina 20. stoljeća još uvijek dominirao ugljen.
Energetska osnova pri početku Hladnog rata prikazana je kroz proizvodnju nafte na početku 1950-ih godina u tablici 1 te gospodarska osnova vodećih sukobljenih strana kroz usporedbu BDP-a SAD-a i SSSR- u tablici 2.
Vidi se potpuna energetska dominacija SAD-a u to vrijeme jer je američka proizvodnja nafte tada iznosila preko polovice svjetske proizvodnje nafte ili čak 53% u te dvije promatrane godine. Američka proizvodnja nafte nadmašivala je sovjetsku u to vrijeme za 5 do 6 puta. Slična američka dominacija bila je i u ekonomskoj snazi što se vidi u tablici 2.
Usporedba bruto domaćeg proizvoda iz tržišnog gospodarstva i socijalističkog sustava nije jednostavno. Skoro je nemoguća. Naime, u socijalističkim zemljama koristili su se pokazatelji „društvenog bruto proizvoda“ i „nacionalnog dohotka“. U statističkom praćenju kao podlozi za izračune u socijalističkim zemljama najveći dio usluga isključivali su kao izvor za stjecanje vrijednosti, jer su se uzimale u obzir samo „proizvodne djelatnosti“, od rudarstva, teške industrije, ostalih industrijskih grana do prerađivačke industrije. Djelatnosti usluga smatrale su neproizvodnom, a velik dio troškova proizvodnje, poput znatno dijela troškova radne snage smatrao se dohotkom, tj. surogatom profita, a ne troškom.
SAD je kombinacijom ekspanzije proizvodnje nafte i njenim korištenjem za ekspanziju prometa i industrije u prvoj polovici 20. stoljeća uspostavio globalno tehnološko vodstvo koje je popratila ekonomska snaga i politička moć. Poslije pobjede u Hladnom ratu, propasti socijalizma kao poželjnog društveno-političkog sustava i raspada višenacionalnih socijalističkih država (SSSR, Čehoslovačka, Jugoslavija) u razdoblju između 1989. i 1992. godine SAD je postao nedvojbena vodeća sila ne samo Zapada nego i globalno dominantna ekonomska i geopolitička sila. Kasnije se globalizacijom ta moć pretvorila u svjetsku dominaciju SAD-a.
Poslije završetka Hladnog rata ubrzano se odvija globalizacija kao proces nakon kojeg je stvoreno globalno gospodarstvo zasnovano na intenzivnom korištenju prirodnih izvora i globalnom tržištu roba i kapitala. Ona je donijela i globalno korištenje tehnologije te globalno iskorištavanje izvora energije.
Među fosilnim izvorima energije najveće su rezerve ugljena, a znatnije povećanje njegove proizvodnje povezano je s globalnim ugrožavanjem ekološke ravnoteže i ekosustava na Zemlji.
Djelovanje na ponudu i potražnju od strane najvećih proizvođača i ponuditelja na globalnim energetskim tržištima utječe na cijene energenata. Tako geopolitika energije neizravno utječe i na poskupljenje te pojeftinjenje energije. Razvoj energetskih tehnologija također ima bitnog utjecaja na cijene energenata. Svaka značajna promjena cijena energije bitno utječe na gospodarsku strukturu, industrijsku i energetsku politiku, tokove kapitala kao i energetsko – geopolitičko stanje.
U SAD-u razvijaju se energetske tehnologije na temelju korištenja fluidnih ugljikovodika, stoljeće i pol, kao krvotok prometa, industrije, infrastrukture i suvremenog načina života. Istodobno, razvoj naftne i plinske industrije važan je čimbenik razvitka SAD-a. Američka dominacija u raspolaganju resursa i u naftnoj industriji bila je presudna za dobivanje dvaju svjetskih ratova te za pobjedu u Hladnom ratu u 20. stoljeću.
Energetsko-geopolitičke prilike u sadašnje vrijeme i u razdoblju do polovice 21. stoljeća
U sadašnjim okolnostima stanja materijalne podloge gospodarstava i civilizacije, resursne i energetske osnove kao stanja okoliša, ekoloških sustava te spoznaja o nužnosti njihovog održavanja, održivo korištenje prirodnih izvora i energije postaje glavnim ciljem ali i budućim izazovom ekonomskog ustroja i društvenih sustava naše civilizacije.
U propitivanju realne održivosti gospodarskog rasta u fokus sve više ulaze i sami temelji ekonomskog te političkog ustroja društva, poput gospodarskog rasta kao koncepta i glavnog cilja razvoja. Pitanja održivosti upotrebe energije i prirodnih izvora za gospodarski rast uključuju i temelje filozofske interpretacije svijeta i ljudske egzistencije na Zemlji te organizacije održavanja te egzistencije.
U tom preslagivanju energetsko-geopolitičke strategije SAD se okrenuo ponovnoj uspostavi energetske samodostatnosti na temelju vlastitih prirodnih izvora i tehnološke dominacije u praktično svim energetskim tehnologijama. Europa je kao svoj prioritet uzela održivost buduće energetike te započela strategiju energetske tranzicije u pravcu prevladavajuće upotrebe obnovljivih izvora energije, pokušavajući uz to steći globalno vodstvo u novim energetskim tehnologijama. Zemlje u razvoju u Aziji, Africi i Južnoj Americi te razvijene zemlje poput Kanade i Australije razvijale su vrlo energetsku strategiju, podržavajući načelno izgradnju održivog gospodarstva i energetsku tranziciju a razvijajući u praksi pragmatičnu upotrebu što jeftinije energije za jačanje vlastite međunarodne gospodarske konkurentnosti.
Početkom 21. stoljeća SAD je počeo proces promjene energetsko – geopolitičke strategije. Amerikanci su razvojem tehnologije hidrauličkog frakturiranja u eksploataciji fluidnih ugljikovodika u slabo propusnim stijenama (nekonvencionalni ugljikovodici) u novim okolnostima ponovno stekao svjetsko vodstvo u proizvodnji i nafte i plina. U drugom desetljeću u 21. stoljeću SAD je udvostručio proizvodnju nafte s oko 350 na preko 700 milijuna tona godišnje, daleko premašivši Saudijsku Arabiju i Rusiju koji su bili vodeći proizvođači nafte u svijetu u prvom desetljeću 21. stoljeća. U proizvodnji prirodnog plina U proizvodnji plina SAD se približio proizvodnji od 1000 milijardi m3 godišnje, što je za skoro polovicu više od drugog po veličini proizvođača, Rusije. Time je SAD ponovno dostigao skoro petinu svjetske proizvodnje ugljikovodika, kao u ranoj fazi Hladnog rata i time su Amerikanci podržavali i održavali svoju globalnu geopolitičku dominaciju.
Sredinom i potkraj drugog desetljeća 21. stoljeća, usprkos dominaciji SAD-a, postaje sve jasnije kako započinju značajne gospodarske, a za njima i političke promjene. Izvoz primarne energije s Bliskog istoka sve više se okreće od Europe i SAD-a prema brzo rastućim azijskim ekonomskim divovima, Kini i Indiji. Svijet kao da ponovno postaje politički multi-polaran, pri čemu energija i raspolaganje energetskim resursima ostaje geopolitička konstanta. U budućim geopolitičkim kombinacijama sve više će se uzimati u obzir i nove energetske sirovine, koje se koriste u novim energetskim tehnologijama i energetskim sustavima nove energetike koji će u globalnoj strukturi korištenja energije imati sve veći udio kako će se odvijati i ubrzavati globalna energetska tranzicija u pravcu dugoročno održive energetike i prihvatljivije strukture primarnih izvora energije.
Tako se u globalnoj energetskoj politici pri kraju drugog desetljeća 21. stoljeća oblikovala vrlo kompleksna energetska geopolitika sa svojevrsnom zamkom održivosti daljnjeg intenzivnog rasta fosilne energetike. Sve spoznaje govorile su u prilog energetskoj tranziciji dok je pragmatična politika gospodarskog rasta i jačanja međunarodne konkurencije održavala visoke udjele fosilnih goriva u strukturi korištenja energije. To se pogotovo odnosilo na Kinu i Indiju, čiji je ubrzani gospodarski rast bio podržavan jeftinom domaćom energijom iz ugljena.
Tako je SAD, ponovno stekavši energetsku samodostatnost na temelju domaćih ugljikovodika učvrstio i geopolitičku prevlast, Kina i Indija su postale globalne gospodarske sile na temelju domaćeg ugljena, dok je pretežito ekološki orijentirana europska energetska strategija te odlučno zastupanje energetske tranzicije od strane EU relativno slabile kako je europsko gospodarstvo gubilo industrijsko vodstvo uslijed sve veće industrijske snage i konkurentnosti azijskih industrijskih divova, Japana i Južne Koreje te sve snažnije Kine.
Međutim, ratna opasnost, a pogotovo izbijanje svakog oružanog sukoba, sva temeljna dugoročna egzistencijalna pitanja poput energetske tranzicije, održivosti sadašnjeg modela industrijske proizvodnje ili očuvanja okoliša gura daleko iza političkih interesa, ratnih potreba ili vojnih prioriteta. Primjerice, poslije ruske agresije na Ukrajinu početkom 2022., promptnog obećanja SAD-a, NATO-a i zemalja Zapada kako će naoružati i vojno pomoći Ukrajinu i europskog proglašenja energetskih sankcija, došlo je do energetske krize slične onoj iz 70-ih godina 20. stoljeća.
To je imalo za posljedicu skokove cijena nafte i osobito plina, ali i aktiviranje energetskih kapaciteta za korištenje fosilnih izvora, koji su energetskom tranzicijom trebali biti postupno zatvoreni. Cijene sirove nafte sortimenta Brent iz Sjevernog mora, poskupjele su s oko 80 američkih dolara po barelu početkom 2022. na preko 100 dolara u svibnju te čak blizu 120 dolara za barel u lipnju iste godine. (6)
Cijene prirodnog plina na plinskoj robnoj burzi Transfer Title Facility (TTF) u Rotterdamu u Nizozemskoj poskupjele su s oko 25 do 30 euro po mega wat satu početkom 2021. na blizu 80 eura u zimskoj sezoni 2021./2022. te čak u jednom kratkom trenutku na 300 €/MWh u kolovozu 2022. godine. (7)
Kasnije su cijene nafte pojeftinile tako da su cijele ove godine oscilirale oko 80 dolara po barelu, s time da su tek sredinom ljeta 2023. cijene sortimenta Brent premašile cijenu od 80 dolara za barel. Cijene prirodnog plina na robnoj burzi TTF također su pojeftinile ispod 50 €/MWh poslije veljače te na oko 30 €/MWh poslije početka svibnja ove godine.
Uz to, kao i u svakom ratu, nije se ni postavljalo pitanje potrošnje energije ili strukture primarnih izvora energije za tu potrošnju s obzirom na njihov utjecaj na globalnu održivost.
Usprkos sadašnjeg stanja u kojem se kao glavni Američki geopolitički protivnik čini Rusija, ukoliko se fokus geopolitičko – energetske analize proširi na globalnu sliku, te ukoliko pretpostavimo dugoročniji vremenski horizont, kao protivnik SAD-a pokazuje se NR Kina a ne Rusija.
Kina je tijekom reforme, modernizacije gospodarstva i društva te kontinuiranog gospodarskog rasta u posljednja četiri desetljeća postala snažna industrijska i ekonomska velesila suvremenog svijeta. Njeno gospodarstvo svakako nije imuno od neusklađenosti niti je društvo idealno ili bez konflikata. No, Kina je svojim suvremenim razvojnim iskorakom na stanovit način proturječna osnovnoj zakonitosti tržišnog gospodarstva, a to je cikličnost rasta i ekonomskog razvitka te smjenjivanje prosperiteta i recesija. Postavlja se pitanje kako je Kina to uspjela?
U planiranju i provođenju gospodarske politike i određivanju razvojne strategije kineske političke elite tijekom proteklih desetljeća uspjele su pomiriti naizgled nepomirljivo – uskladiti temelje konfucijskog pojma „red“ odnosno „sklad“ s kaotičnošću suvremene tržišne ekonomije. Red, sređenost, sklad ili harmonija, kako napominje Ivo Dragičević u knjizi: „Kina: od Nebeskog Carstva do naših dana“, konfucijski tumačen uključuje: „ostvarivanje (postizanje) pet kardinalnih odnosa, hijerarhijske društvene strukture, primata dužnosti nad pravima – i primat potreba zajednice, te primjenu Konfucijeva načela recipročnosti: ´ne učini drugima što ne želiš sebi učiniti´“. (12)
Gospodarstvo Kine nalazi se u ekspanziji koja traje već nekoliko desetljeća. Ova ekspanzija posljedica je političkih i društvenih reformi te gospodarske politike, što je sve zajedno rezultiralo kolosalnim preobražajem kineskog gospodarstva. Kina je postala suvremena industrijalizirana, izvozno orijentirana zemlja koja ostvaruje vrlo velik izvoz roba, velike financijske viškove kao i stabilan razvitak svih vrsta proizvodnje, podupiran ekspanzijom energetike i energetskih sektora.
Kako Kina ima kombiniran politički sustav u kojem komunistička partija na vlasti sad više ne provodi radikalne društvene reforme kao nekad, već podupire kontrolirani razvitak državnog kapitalizma, uz odabrana područja i dinamiku privatizacije, sve je to popraćeno enormnim porastom društvenog kapitala, koji je pretežito u državnim i dijelom u privatnim rukama. Takva gospodarska pozicija, nakon dugogodišnjeg brzog rasta, sve više djeluje na jačanje političkog utjecaja Kine, osobito u Aziji.
Kina je svoj ubrzani gospodarski rast i razvitak osigurala odgovarajućim količinama energije. Stoga su energetski sektori u Kini nekoliko proteklih desetljeća spadali među industrijske djelatnosti s najintenzivnijim rastom.
Već preko 15 godina Kina je zemlja koja troši najviše energije u svijetu od svih zemalja. Ona je 2021. godine utrošila oko 26,5 posto od ukupno utrošene primarne energije u svijetu. Iste godine ukupna potrošnja energije Kine za skoro 70% nadmašila je potrošnju energije u SAD-u te je bila 2,6 puta veća od potrošnje energije u Europskoj uniji.
U početku kineske modernizacije energetski sektori su bili organizirani kao dijelovi državne administracije, u 80-im godinama ti su sustavi pretvoreni u državne korporacije, koje su sve više izlazile na međunarodna tržišta energije, a poslije i na tržišta kapitala. U tom procesu osnivane u podružnice za međunarodne poslove koje su organizirane kao korporacije, s uključivanje njihova temeljnog kapitala u promet i poslovanje na međunarodnim burzama kapitala. Postupno su se kineske energetske kompanije svrstale među najveće i ponajbolje svjetske korporacije.
Usporedba glavnih ekonomskih parametara SAD-a i Kine kao i dinamika razvoja obiju zemalja u odnosu na njihovo učešće u ukupnom svjetskom bruto domaćem proizvodu prikazani su u tablici 3.
Iz toga se vidi gospodarska i razvojna ekspanzija Kine koja s obzirom i na činjenicu kako ima blizu 5 puta veću populaciju nego njezin potencijalni budući protivnik u borbi za svjetsku dominaciju, SAD. Relativno brzi porast udjela kineskog BDP-a u ukupnom svjetskom BDP-u te razvojna dinamika kineskog gospodarstva koja nadmašuje američku, pokazuju kako bi Kina mogla relativno skoro postati glavni američki konkurent te protivnik u nadmetanju za vodeću ulogu u svijetu.
U ekonomskom smislu to je skoro izvjesno a u političkom to će još pospješiti trajanje rata u Ukrajini te činjenica kako je Kina u tom sukobu naizgled neutralna, premda politički igra ulogu svojevrsnog tajnog saveznika Rusije. Kina u tom ratu već ubire ogromne energetske koristi jer je bliskoistočni uvoz nafte zamijenila jeftinijom i politički neutralnijom naftom iz Rusije, slično se događa ili će se ubrzo dogoditi i s plinom, a time će kineski veliki industrijski izvoz postati samo još veći i još konkurentniji što rat bude dulje trajao.
U političkom smislu eventualno kinesko posredništvo u mirovnim pregovorima u bilo kojem obliku samo će osnažiti njezin međunarodni položaj te na dulji rok ojačati globalnu geopolitičku poziciju.
U energetsko geopolitičkom smislu kineska tehnološka snaga, osobito u novim energetskim tehnologijama te posebno veliki resursi metala i tzv. rijetkih metala, koji su vrlo značajni na nove tehnologije održive nisko ugljične energetike, kojima Kina obiluje još više pojačavaju budući kineski energetsko geopolitički položaj.
Zaključak
Što se naposljetku može zaključiti o smjerovima razvitka energetske geopolitike u budućnosti?
Polazeći od zaključenih međunarodnih sporazuma u okviru UN-a, na prvi pogled izgleda kako će se svijet potruditi oko što bržeg ostvarivanja energetske tranzicije i postizanja održivijeg korištenja energije. To bi bio idealizirani pogled na budućnost globalne energetske politike. No, na temelju realnog ponašanja glavnih potrošača energije poslije Pariškog sporazuma, zaključenog 2015. i ratificiranog 2016. godine, vidjelo se kako to ovisi o brojnim ekonomskim i političkim preduvjetima kao i tržišnim pogodnostima te ekonomskoj isplativosti.
Europa je odmah preuzela vodeću ulogu u definiranju ciljeva energetske tranzicije što je naposljetku dovelo do usvajanja Zelenog plana EU o postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine. (8).
Brojne zemlje u razvoju u Aziji, Africi i Južnoj Americi forsirale su energetiku na temelju dostupnih, najčešće domaćih fosilnih izvora energije, koji su kao jeftiniji služili prije svega za jačanje njihove međunarodne industrijske ili trgovinske konkurentnosti a ne ubrzavanje energetske tranzicije.
SAD je, zapravo ignorirajući Pariški sporazum, razvio tehnologiju eksploatacije ugljikovodika hidrauličkim frakturiranjem te ponovno stekao vodeću poziciju u proizvodnji ugljikovodika i tako, zadržavajući energetsko-geopolitičko vodstvo u svijetu, skupio dovoljno političke snage za pritisak na Rusiju, koja nije izdržala pritisak i izvršila agresiju na Ukrajinu početkom 2022. godine. Time je SAD dobio potreban politički prostor za geopolitičku mobilizaciju Zapada u svojevrsnom post-epilogu Hladnog rata ili uvodu u novi globalni sukob s drugim protivnikom – NR Kinom.
U takvim okolnostima NR Kina, slijedeći političku sintezu svoje dugotrajne povijesti i uloge carstva, oslanjajući se na konfucijski koncept dobrih namjera, vlastitog trajanja u povijesti i čekanja na moguće dobre prilike, posvetila se vlastitom gospodarskom rastu uz korištenje iskustava zapadnjačke tehnologije i svoje nastajuće veličine, pragmatično kombinira sve elemente političke filozofije, strategije i energetske geopolitike koji joj mogu koristiti u budućem energetskom, gospodarskom i geopolitičkom prosperitetu.
Što se Europe tiče, ona kao da se zaigrala europocentrizmom, nakon što je zaključen Pariški sporazum o klimatskim promjenama 2015. i EU se, kao suvremeni geopolitički iskaz Europe, stavila na čelo zalaganja za brzu energetsku tranziciju, zaboravljajući da je EU spala na manje od 1/10 od ukupne energetske potrošnje te još dvostruko manje od toga proizvodnje globalne primarne energije. Kao da su svi u Europi zaboravili matematičku činjenicu kako netko koji nadzire desetinu tržišta ili samo dvadesetinu proizvodnje nije u poziciji da kontrolira globalne trendove.
Nekoliko godina kasnije EU se stavila u globalni geopolitički pogon SAD-a, pa je na valu post hladnoratovskog slabljenja Rusije obećavala Ukrajini relativno brzi ulazak u EU, a nakon ruske agresije na Ukrajinu, proglasila embargo na uvoz primarnih energenata iz Rusije te otvorila svoja prepuna skladišta oružja i streljiva iz doba Hladnog rata. Tako se priključila Američkoj politici poraza Rusije kao glavnog cilja neposredne budućnosti. To je imalo za posljedicu poskupljenje energije u drugoj polovici 2022. godine.
Ali blaga zima 2022./2023. g. te pojeftinjenje energije u prvoj polovici 2023., a uz to i oslanjanje Rusije na Kinu, Indiju i Afriku kao alternativna tržišta za ruski izvoz energije, kao da su još više utjecali na smanjivanje globalnog utjecaja Europe na glavne silnice buduće globalne energetske geopolitike.
OPEC je najavama smanjivanja proizvodnje nafte 2022. kao i njihovom realizacijom u tijeku prve polovice 2023. utjecao na ponovno podizanje cijena nafte iznad 80 dolara za barel. To je svakako koristilo financijskom položaju Rusije ali indirektno i EU, jer samo uz visoke cijene fosilnih izvora energije, EU može brže i uspješnije provesti energetsku tranziciju te ostvariti ciljeve energetske neutralnosti i zelene tranzicije.
Europa kao da svojom ekonomskom politikom daljnje deindustrijalizacije i ubrzane energetske tranzicije u pravcu obnovljivih izvora energije, doista kreće prema položaju svojevrsnog nacionalnog parka ugodnog života u demokraciji i lijepom okružju, koji sve više postaje nemogućim razvojnim ciljem za većinu ostalog dijela svijeta. Ali upravo stoga postaje sve privlačnija za sadašnje i buduće elite tog izvan europskog svijeta. Osim toga, takva Europa postat će ubrzo ciljem i sve brojnijih energetskih emigranata, pa i njezina višedesetljetna politika ljudskih i demokratskih sloboda za sve domicilno i imigrantsko stanovništvo može doći pod različite znakove pitanja u ne tako dalekoj budućnosti.
Na temelju svega toga može se zaključiti kako energetska geopolitika u budućnosti postaje sve neizvješnja i kako ono što će se događati uistinu malo tko može predvidjeti s iole prihvatljivom sigurnošću…
Izvori:
- Skupina autora (1977): Povijest svijeta: od početka do danas (prijevod prerađenog izdanja knjige „Die Weltgeschichte“ (1971): Freiburg im Briesgau: Verlag Herder KG); Zagreb: Naprijed, str. 215. i 221-225.
- Tukidid: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62651(9.04.2020.)
- Graham Allison in conversation with Secretary Henry Kissinger, Harvard Club of New York City – July 11, 2017: YouTube; dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=IKI6M2UiCGk(9.04.2020.)
- Hegel, G., W., F. (2017): Filozofija povijesti (prijevod knjige: Hegel G., W., F. (1939): Vorlesungen über die Philosophieder Gechichte, Stuttgart, Fr. Frommanns Verlag), Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, str. 99.
- Internetski portal „Povijest“: Povijest.hr; dostupno na: https://povijest.hr/nadanasnjidan/winston-churchill-prvi-put-upotrijebio-frazu-zeljezna-zavjesa-1946/ (29.07.2023.
- Internetski portal Trading Economics; dostupno na: https://tradingeconomics.com/commodity/brent-crude-oil (31.07.2023.)
- Internetski portal Trading Economics; dostupno na: https://tradingeconomics.com/commodity/eu-natural-gas (31.07.2023.)
- Europski zeleni plan, Težnja da Europa bude prvi klimatski neutralan kontinent; dostupno na: https://commission.europa.eu/strategy-and-policy/priorities-2019-2024/european-green-deal_hr (30.07.2023.)
- Statistical Review of World Energy 1951 – the first edition; dostupno na: https://www.bp.com/en/global/corporate/energy-economics/statistical-review-of-world-energy.html (30.07.2023.)
- BP Statistical Review of World Energy 2022 / 71st edition; dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2022-full-report.pdf (30.07.2023.)
- The World Bank / Data; dostupno na: https://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP. (30.07.2023.)
- Dragičević, I.: Kina: Od Nebeskog Carstva do naših dana. Zagreb: 2002. Prometej
