Drugi svjetski rat bio je najmračniji i najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva, u kojem je život izgubilo više od 50 milijuna ljudi. Iz tog nezamislivog razaranja izronila je nova globalna sila: Sjedinjene Američke Države. Dok je Europa ležala u ruševinama, a Azija krvarila od posljedica rata, američka industrija i teritorij ostali su gotovo netaknuti, osim napada na Pearl Harbor. Upravo je ta prednost omogućila SAD-u da preuzme ulogu svjetskog hegemona i oblikuje poredak koji će definirati čitavo 20., a i dobar dio 21. stoljeća.
Amerikanci postaju svjesni važnosti nafte
Političke, vojne i industrijske elite u Washingtonu brzo su shvatile presudnu lekciju oba svjetska rata: onaj tko kontrolira energiju, kontrolira moć. Nafta je postala krvotok modernog svijeta, gorivo koje pokreće tenkove, brodove, zrakoplove i cijela carstva. Odmah po završetku rata, američki stratezi postavili su novi cilj: osigurati dovoljno nafte za vlastite oružane snage te spriječiti da neprijatelji, osobito Sovjetski Savez, dođu do tog ključnog resursa.
Od 1945. godine nadalje, kontrola nad svjetskim naftnim izvorima postala je temelj američke globalne dominacije. Vođeni jednostavnom, ali moćnom spoznajom koju je sažeo belgijski povjesničar Michel Collon: „Ako želite vladati svijetom, morate kontrolirati naftu. Svu naftu. Posvuda.” Od tog trenutka nadalje, nafta nije bila samo energija. Nafta je postala simbol moći, oružje politike i valuta novog svjetskog poretka.
Rođenje naftnog carstva Rockefellerovih
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, svjetskom naftnom scenom počela je vladati jedna dinastija – Rockefeller. Njihovo carstvo, okupljeno oko niza moćnih kompanija poput Standard Oil Company of New York (SOCONY Mobil), Standard Oil Company of New Jersey (koja će kasnije postati Esso, a potom Exxon), Standard Oil Company of California (Chevron) i Standard Oil Company of Indiana (Amoco), ubrzo je preuzelo nadzor nad većinom globalne naftne proizvodnje.
Kao što su nakon Prvog svjetskog rata britanske kompanije British Petroleum i Royal Dutch Shell krojile svjetsku energetsku kartu, tako je nakon 1945. započela nova era – Rockefellerova era nafte. Naftni izvori koje njihove kompanije tada nisu držale pod kontrolom, ubrzo su pali pod njihovu dominaciju bilo putem bilateralnih sporazuma, bilo zahvaljujući diskretnim operacijama CIA-e koje su otvarale vrata američkim interesima diljem svijeta.
Do 1950. godine Rockefellerovo naftno carstvo proizvodilo je oko 70 % svjetske nafte, s glavnim uporištima u Sjevernoj Americi i Venezueli. No, njihova ambicija nije bila samo osigurati profit. Imali su mnogo dublja i strateški promišljenu ideju. Prvi veliki cilj nakon rata bio je preoblikovati energetsku osnovu američkog gospodarstva, tada najvećeg i najdinamičnijeg na svijetu. Željeli su stvoriti sustav koji bi funkcionirao poput finog mehanizma. Gospodarstvo, vojska i društvo bili bi povezani nevidljivim lancima ovisnosti o jednom resursu: nafti. Tako je, u tišini korporativnih ureda i geopolitičkih pregovora, rođena naftna Amerika – zemlja koja će svoj uspon, moć i budućnost temeljiti na crnom zlatu.
Uspon automobilskog društva
U poslijeratnim godinama, Rockefellerovo naftno carstvo — moćna skupina Standard Oil kompanija — odlučilo je preoblikovati samu srž američke ekonomije. Počelo je novo doba – doba nafte i automobila, simbol napretka i modernog života. Ako je tijekom Velike depresije 1930-ih političko obećanje glasile „pile u svakom loncu“, tada je već početkom 1950-ih to obećanje poprimilo novu, blještaviju formu: „jedan ili dva automobila u svakoj garaži“. Automobil je postao nova ikona američkog sna. Više nije bio privilegij bogatih, već svakodnevna potreba običnog čovjeka.
U partnerstvu između Standard Oila i automobilskog diva General Motorsa iz Detroita, stvoreno je novo golemo tržište koje je pokretala nafta. Taj savez industrije goriva i čelika pretvorio je Ameriku u civilizaciju na kotačima.
Poslijeratni ulagači gradili su prostrane stambene četvrti i velike trgovačke centre daleko od željezničkih pruga, potičući novi način života – onaj u kojem se bez automobila nije moglo. Tako su vlakovi, nekoć simbol američkog napretka, postali prvenstveno teretni, dok su se putnici preusmjerili na ceste, u automobile i autobuse. Od tada nadalje, motor s unutarnjim izgaranjem postao je srce američke svakodnevice, a nafta krvotok cijelog društva.
Tajni sporazum dvaju divova
Tajnim sporazumom između triju industrijskih divova, General Motorsa, Standard Oila i Firestonea (između kraja 1930-ih i početak 1940-ih), zauvijek je promijenjena urbana budućnost SAD-a. U tišini poslovnih dogovora i iza zatvorenih vrata, odlučeno je da će gradski električni tramvaji, simbol čiste i učinkovite mobilnosti, jednostavno nestati s američkih ulica.
Godine 1945., većina velikih američkih gradova imala je energetski učinkovite, ekološki prihvatljive tramvaje koji su svakodnevno prevozili milijune ljudi od kuće do posla. Automobil je tada bio luksuz – tek 1 % Amerikanaca posjedovalo je vlastito vozilo, dok je željeznica bila kralježnica svakodnevnog života.
Međutim, vizija budućnosti predsjednika General Motorsa Alfreda P. Sloana i moćnika iz Rockefellerovog Standard Oila bila je sasvim drugačija. Oni nisu željeli gradove povezane tračnicama, već naciju koja diše benzin i diže svoje oči prema cestama. Uklanjanjem tramvaja otvoren je prostor za automobilsko doba, eru u kojoj su se nafta i čelik spojili u najveći gospodarski savez 20. stoljeća. Tako je tiho ugašen električni puls američkih gradova – da bi se rodila Amerika na četiri kotača.
Amerika postaje kraljevstvo automobila
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, General Motors nije bio samo proizvođač automobila. Ta korporacija postala je arhitekt novog svijeta, svijeta u kojem se sve mjeri brzinom, cestom i potrošnjom goriva. Nakon što je preuzeo najveću autobusnu tvrtku u SAD-u, GM je svoje sjedište premjestio u Manhattan, samo srce američke urbane mreže, i započeo tiho, ali sustavno preoblikovanje prometne budućnosti nacije.
Kupnjom dionica njujorških željeznica, General Motors je iznutra uništavao vlastitu konkurenciju, čime je otvorio put za autobuse koji troše naftu, a time i za Rockefellerovo carstvo goriva. Do tada je Manhattan, taj gusto naseljeni otok i simbol modernog života, disao ritmom tramvaja i podzemne željeznice. No, kako su tračnice nestajale, ceste su se punile — autobusima, automobilima, kamionima, taksijima i drugim prijevoznim sredstvima. Započelo je doba gužvi i ovisnosti o nafti.
Do kraja 1940-ih, General Motors je kupio i ugasio više od stotinu gradskih tramvajskih sustava u 45 američkih gradova, zamijenivši ih autobusima na benzin. Do 1955. godine, gotovo 90 % električnih tramvajskih linija u Sjedinjenim Državama bilo je zauvijek izgubljeno. Tako je, pod krinkom napretka, uništen jedan od najefikasnijih i najčišćih prometnih sustava u povijesti. Amerika je zakoračila u novu eru – eru asfalta, nafte i beskrajnih prometnih čepova.
Godine 1949. izbila je afera koja je razotkrila mračnu stranu američkog sna. General Motors, Standard Oil i njihovi poslovni saveznici optuženi su za urotu bez presedana — planirano preuzimanje kontrole nad javnim gradskim prijevozom i namjerno uništavanje konkurencije kroz širenje naftno-automobilske dominacije. Cilj je bio jasan: stvoriti monopol, pretvoriti Ameriku u zemlju ovisnu o automobilu i gorivu, te izbrisati svaki trag ekološki čistijeg i učinkovitijeg prijevoza.
Skandalozna afera iz 1949.
To je predstavljalo izravno kršenje antitrustovskih zakona Sjedinjenih Država, zakona koji su nekoć služili kao jamstvo protiv upravo takve korporativne moći. Ipak, kad je slučaj stigao pred Prizivni sud SAD-a, pravda je pokazala svoje ograničenje. General Motors je oslobođen prve optužbe — one za uništavanje javnog prijevoza — dok je za urotu s ciljem stvaranja monopola proglašen krivim.
Kazna? Ciničnih 5.000 dolara. Taj iznos bio je manji od cijene jednog automobila koji je GM tada proizvodio. Bio je to sarkastičan podsjetnik na to koliko je američko pravosuđe bilo nemoćno pred silom industrijskih giganata. Dok su suci udarali pečate, Rockefellerovo i GM-ovo carstvo nastavilo je širiti svoj utjecaj.
Ceste zamjenjuju tračnice
Na kraju Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države bile su na pragu povijesne preobrazbe. Zemlja koja je pobijedila u ratu sada je postajala najveći svjetski proizvođač automobila i istodobno najveći potrošač benzina. No, da bi se to novo naftno doba u potpunosti ostvarilo, bilo je potrebno srušiti staru infrastrukturu – željeznicu, kralježnicu američkog kontinenta.
Nacionalna mreža putničkih i teretnih vlakova, koja je desetljećima povezivala obale i gradove, morala je ustupiti mjesto novoj mreži autocesta, dizajniranoj za automobile, autobuse i kamione. Država je stala iza tog projekta: vlada je velikodušno financirala izgradnju autocesta i zračnih luka, dok su željeznice, koje su bile u privatnom vlasništvu, ostavljene da se bore same.
Kao da to nije bilo dovoljno, vlada je primorala željeznice da zadrže ratnu trošarinu od 15% na karte. To je porez koji je izvorno uveden kako bi se tijekom rata ograničilo kretanje civila. Time su željezničke karte umjetno poskupjele, a vlak je odjednom postao zastario simbol prošlosti.
Rezultat je bio dramatičan. Između 1945. i 1954. godine, broj putnika koji su koristili vlakove pao je za nevjerojatnih 84 %. Amerika je okrenula leđa tračnicama i zavoljela asfalt. Kupnja automobila postala je izraz slobode, statusa i napretka, a zemlja koja je nekoć živjela uz ritam parne lokomotive sada je brujala motorima i mirisala na benzin.
Amerikanci postaju ovisnici o automobilima
Diljem Sjedinjenih Država, u poslijeratnim godinama, počela su nicati nova prigradska naselja. Masovno su građeni simetrični redovi kuća s bijelim ogradama, daleko od centara gradova i, što je još važnije, daleko od tramvajskih i željezničkih pruga. Te nove zajednice bile su izgrađene za automobile, a ne za ljude koji putuju javnim prijevozom. Ubrzo su deseci milijuna Amerikanaca postali potpuno ovisni o automobilima i autobusima kako bi mogli funkcionirati u svakodnevnom životu.
Nitko tada nije želio postavljati neugodna pitanja o energetskoj neučinkovitosti i ekološkoj šteti takvog sustava. Umjesto toga, država je ulagala milijarde dolara u gradnju autocesta, dok je željeznicama nametala poreze i ograničenja. Posebno bolan udarac željezničkoj industriji bilo je oduzimanje poštanskih vagona, izvora prihoda koji je održavao vlakove još od njihovih prvih putničkih linija.
Godine 1956., pod snažnim pritiskom General Motorsa i Standard Oila, predsjednik Dwight D. Eisenhower potpisao je Zakon o izgradnji nacionalnih međudržavnih autocesta. Riječ je o autocestama koje prolaze kroz veći broj američkih saveznih država. To je najveći infrastrukturni projekt u povijesti SAD-a. Više od 90 % troškova pokrila je savezna vlada, a cilj je bio jasan: povećati prijevoz tereta kamionima i putnika osobnim automobilima.
Rezultat nije izostao. Do 1966. godine, manje od 2 % Amerikanaca koristilo je međugradske željezničke linije. Rockefeller i Sloan izvojevali su svoju povijesnu pobjedu – stvorili su naftno-cestovnu civilizaciju, a račun su platili američki porezni obveznici. Projekt, koji je na papiru trebao stajati 25 milijardi dolara, na kraju je skočio na čak 114 milijardi. Grandiozna cijena američkog sna o slobodi na otvorenoj (auto)cesti.
Nafta ulazi u sve pore američkog društva
Američka ekonomija sredinom 20. stoljeća počela je kucati u ritmu nafte, a Rockefellerima je to donosilo neizmjernu radost i moć. Od kraja 1940-ih pa sve do kraja 1960-ih, cijena sirove nafte kretala se između 2,5 i 3 dolara po barelu. Pedesetih godina, prosječni Amerikanac mogao je napuniti automobil benzinom za samo 25 centi po galonu, dok su krediti za automobile nudili niske kamate, čineći vlastiti automobil pristupačnijim nego ikada prije.
Naftna revolucija bila je temelj transformacije američkog društva. Došla je do izražaja u rekordnom broju automobila po glavi stanovnika, u mreži kamionskog teretnog prijevoza i u eksplozivnom razvoju zračnog prometa. Nafta je postala gorivo ne samo za ceste, već i za nebo – pokretala je zrakoplove, industriju, poljoprivredu i proizvodnju svakodnevnih dobara.
Petrokemijska industrija, koju su predvodile kompanije poput DuPonta i Dow Chemicals, usko je surađivala s interesima Rockefellerove obitelji. Nafta se tako uvukla u sve pore života – od hrane i pića do odjeće, plastike i prijevoza. Postala je neizostavan element modernog života i simbol civilizacijskog napretka, ali i moći koja je oblikovala cijeli svijet.
Interesi naftnih kompanija postaju državni interesi SAD-a
Dovoljno je navesti samo neke statističke podatke koji dovoljno govore o tome koliko je naftna revolucija u dvije dekade nakon svršetka Drugog svjetskog rata promijenila Ameriku. Godine 1925. nafta je činila samo 1/5 energetske potrošnje u Americi da bi 1941. činila 1/3. Do sredine 1960-ih nafta i prirodni plin dosegli su brojku od 68 % ukupne američke energetske potrošnje. S druge strane, u istom periodu ugljen je pao s 50 % na samo 26 % potrošnje. Totalna energetska potrošnja SAD-a se gotovo udvostručila između 1940. i 1964. Zato nije nikakvo iznenađenje da je 1953. predsjednik General Motorsa na saslušanju u Senatu kazao: „Ono što je dobro za General Motors, dobro je i za cijelu zemlju.“
Automobilska revolucija omogućila je vodećim američkim naftnim kompanijama veliko monopolističko tržište za gorivo koje se dobivalo iz njihove nafte. Prodaja goriva u SAD-u između 1945. i 1965. godine povisila se za 300 %. Naftna revolucija u Americi stvorila je „američki način života“, ali i ovisnost Amerike i svijeta o crnom zlatu. Nije moralo biti tako.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
