Sve što treba da znate o Srbima u 21. veku 1

Volim da igram kvizove na telefonu. Čim se pojavi, odigram. Valja čuvati moždane vijuge i sticati nova znanja. Nisam loš, obično me oraspoloži rezultat. Ali, pre neki dan, jedno pitanje u kvizu, skroz me bacilo u bedak. Pitanje je glasilo: ko je u 21. veku u Srbiji bio najduže na mestu premijera?

Ispod je bilo nekoliko imena, od kojih mi se ni jedno nije dopalo. Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da se suočim sa bolnom istinom. Znao sam odgovor. Bolje da nisam. Što bi reko veliki Đole, morao sam da se odselim kad mi je bilo dvaes tri…

Dakle, u 21. veku u Srbiji, na mestu premijera najduže vremena provela je Ana Brnabić. I to je sve što treba da znamo o Srbiji danas. Ana Brnabić, osoba koja je navodno završila fakultet u Americi, a u najvišim međunarodnim institucijama, koje bi da je sreće mogla da vidi samo na televiziji, priča engleski kao ja u Sartiju, kad lokalnoj prodavačici objašnjavam da mi treba najveći broj kupaćih gaća, jer sam svoje, logično, zaboravio u Beogradu.

I tu bi mogao da bude kraj ove kolumne, jer šta reći a ne zaplakati? Ne pada mi na pamet da ovde razvijam svoju teoriju kako smo od Zorana Đinđića stigli do Ane Brnabić. Ili Đura Macuta, koji bez blama izjavi da je problem Srbije u visokom stepenu demokratije. Zaboravio je da objasni po čijem nalogu za njegovog mandata prebijaju studente, prete silovanjima studentkinjama, upotrebljavaju nedozvoljeno oružje nad mirnim demonstrantima za vreme odavanja počasti žrtvama, te policija primenjuje visok stepen fizičke prinude nad građanima čiji je jedini greh što žele da Srbija bude pravna država, a institucije rade svoj posao.

Sadašnji premijer međutim, podneo je zahtev da obavlja dodatni posao, te će verovatno funkciju premijera u budućem periodu obavljati iz hobija, onako altruistički. Jasno je da se u Srbiji danas, premijer ne pita ništa, bez obzira što u formalno-pravnom smislu, prvi čovek izvršne vlasti ima najveća ovlašćenja.

Izjava premijera da smo u ovu situaciju došli zbog previše demokratije nije tragikomična, već samo tragična, jer je u Srbiji danas mnogo toga tragičnog. Prvi put želim da moj tekst koji će biti objavljen u subotu, ne pročita veliki broj ljudi, jer želim da svi oni koji čitaju ono što pišem budu u Novom Sadu.

Dugujemo to onima koji nisu imali sreće, a u Srbiji, da bi ti ostala glava na ramenima, moraš imati sreće. Nisu ljudi nastradali pod nadstrešnicom jedine žrtve ovog režima. Mogao bih da narbrajam, ali zašto, svi to odavno znamo. I one tragedije koje su se dogodile, a da se ne mogu direktno povezati sa organima vlasti, posredna su posledica svega što nam se dešava više od jedne decenije. Za ovakvo stanje u društvu najveću odgovornost snosi vlast, to je sasvim jasno. Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost. Kada jedan režim formira i zakonodavnu i izvršnu vlasti, onda najviši predstavnici tog režima snose odgovornost za stanje u društvu.

Vlast je najodgovornija, ali ne i jedina odogovorna za sve što nam se dešava. Policija, vojska i službe bezbednosti, ne mogu se pravdati da “samo rade svoj posao i štite funkcionisanje države”. Državu, bar onakvu kako bi ona trebala da izgleda u skladu sa ustavom mi odavno nemamo, te je apsurdno govoriti o njenoj zaštiti. Trenutna situacija je takva da policija štiti samo vlast, ne i građane, te da svojim postupanjem pomaže paravojnim organizacijama pod kontrolom vladajuće stranke da zavode teror nad studentima i građanima koji protestuju.

Moralnu odgovornost snose i svi drugi politički akteri, dakle opozicija. Mnogo je godina prošlo, a ni jedna politička organizacija nije uspela da ugrozi apsolutnu vlast jednog čoveka. Razlozi za ovakvo stanje u opoziciji su objektivne, ali i subjektivne prirode.

Od moralne odgovornosti međutim, ne mogu se amnestirati ni građani. Bez obzira na diktaturu i apsolutnu medijsku blokadu, potrebno je verovati svojim očima, svom praznom novčaniku ili frižideru, a ne bajkama sa režimskih medijia. Jer, svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Neki su direktni saučesnici, a oni koji nisu, svojom letargijom i neaktivnošću, na posredan način pomažu režimu da ostane na vlasti.

Masovni bunt koji su pokrenuli studenti, a prihvatio ga veliki broj građana, predstavlja ne samo moralan čin svakog pojedinca koji u protestima učestvuje, već i političko sazrevanje celog društva.

Jer ljudi koji protestuju i koji će nadam se u ogromnom broju biti u Novom Sadu, samo su osvešćeni i žele da žive u pravnoj državi, a samim tim i u normalnom društvu.

I zato, ko im se nije pridružio neka to učini što pre, ako mu je stalo do života u ovoj nesrećnoj zemlji.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari