Krajnja stvarnost jeste učinak protumačenja fenomena zla, odnosno, kobi slučaja. "Pravda je rezultat, nadolazak"* (Derida). Nepravda dolazi uvek iz centra zakonodavne moći subjekta-ma kakav taj centar po svom ustrojstvu bio. Na mestu...
moreKrajnja stvarnost jeste učinak protumačenja fenomena zla, odnosno, kobi slučaja. "Pravda je rezultat, nadolazak"* (Derida). Nepravda dolazi uvek iz centra zakonodavne moći subjekta-ma kakav taj centar po svom ustrojstvu bio. Na mestu samosvesnog nestanka božanskog entiteta nastao je zakon; zakon je, stoga, veo prepokrivanja neznanog prarazloga ovog povlačenja, ili ljuštura one ličnosti vasione koja je bila spremna na takvu jednu apsolutno samosvojnu žrtvu, učinjenu tek radi beskonačne potvrde vlastite Ideje... ;-radi paradoksalnog ozakonjenja čitave beskrajnosti, kroz koju se (još) prostire jedna njome praneuslovljena želja, velika fantazija... Prvo-izronelo biće, kao svetlosni izvor, napreduje negativnim putem, kroz uviranje u mrak vremenske prečice;-jer ono stremi ka predalekom cilju-obuhvatanju tame svog rođenja, te ono samo na taj način izbegava apsolutno iscrpljivanje što, i uprkos učinjenoj samožrtvi, svoj dar (tren sebe-znanja /up. "obris kruga"* /Derida) udaljava od okruženja (uslova svog postanka). Ono, stoga (kao Ananke/Dike; up. Kipris/Genezis), nadalje postoji još samo kao gipko-zaokretna strela snoviđenja, kao pogled u sopstvenu smrt-up. nemogućnost sopstvenog predstavljanja za drevnu savremenost;-te i kao tim pogledom istim predobuhvaćen apsolutni otklon od sebe same:-vid samoprojekcije na daleku budućnost. I to sve radi nedokučive "šale" ustupanja pra-mesta sopstvenog joj označiteljstva svojoj još nesaznatoj suprotnosti, apsolutnom ništavilu. Stoga, ona još uvek postoji, ali samo u vidu niti pamćenja prastanja, ili kao svetlost rasvete prostora sopstvenog nepostojanja; odnosno, kao "samosvesna negativnost koja se oseća", "predmet koji iščezava a da u isto vreme ostaje, i u tom ostajanju ima značenje samosvesti".* (Hegel). Princip "živeti upoznavanjem sopstvene smrti", umesto "nad sobom neproživljenom i time hipergeneralizovanom smrću drugog", jeste šifra jednog večno-produžnog života. I to ona koja je (kao pretpripremljen filtar za sve one duhove što će se otelotvoriti na zemlji, te kao ekran na kome se i svačija smrt ispisuje-) stupajuća u dejstvo tek na samom rubu opšte katastrofe. Jer nepredviđeni behu, od strane preistorijske savremenosti, "užas i gnev sveznajuće majke bogova"* (H. Broh), koji se behu ispoljili pred nasiljem poništenja važnosti jedne individualne smrti** (up. Bodrijar), a koji su doveli do gašenja bleštave lepote sazvežđa te do obustave natpredstavljive muzike sfera. Jer, time što je Ananke žrtvovala oblik svoje "podzemno" razvojne samosvesti-svet prestabilisane harmonije, ona je prekršila i raskrinkala lukavstvo jednog drevno-eonskog zakona, poteklog upravo od Velikog Kanibala:-"Ne smeš sebe iključiti iz zajednice" /a time ni uskratiti sebe kao hranu primalnom obliku zla, to jest, uskogrudom samodršcu, bogu-zakonodavcu/. Jer samo na takav način korenitog sebe-poništenja ona raskrinkavaše suštinsku nesamodovoljnost onoga koji u tom trenutkuna kome se upravo rasvetlilo svetsko raskršće-stajaše na vrhu lestvice vrednosti:-mestu nekadašenjenog održavanja postojano-svetske ravnoteže, i to uvek na samom rubu katastrofe onog / simboličkog/ poretka koji u datom trenutku podržavaše tek jednu određenu /smenjivu/ vlast. Dakle, presto Anankine /zemno-nebeske/ vladavine već se bio samim sobom poluurušio, iskazujući time ironijski višak poslušnosti svom novopridošlom zemaljskom gospodaru-dakle, vlastitu bezličnu autonomnost funkcionisanja, ili principijelnu neposvojivost. Međutim, kada je proces tog urušavanja dostigao "mikroskopsku" ravan, tj. njegovo približenje "kvantu energije Anankinog neispoljenog sopstva", on nikako nije uspevao da dosegne "stanje te nule"-te se "sledio" na kružnoj putanji aproksimacije nigdine (postajući "skamenjen kolaž"). I to stoga jer je Neispoljeno (namesto bitno neispunjivog fantazma vladara) jedino stanje savršene ravnoteže, jedina apsolutna zbilja, u odnosu na koju je ovo poluurušeno još-ne-ništa (čisto zlo vlastodršca) samo nepotreban višak: čist otklon od (nultog) stanja ravnoteže (koje je ništa),-tako da ovo polu-urušeno još-ne-ništa ostaje da "visi" između stanja postojanja i nepostojanja;-tj. između pamćenja izgubljenog prastanja sveobuhvatne ravnoteže i slutnje još nedosegnutog vida njene ponovljenosti. A kako je to stanje razapetog čekanja nepodnošljivo za taj poluurušen ostatak bivstvovanja (jer on neprestano