Odakle u Banjaluci toliko pisaca?

Većim svojim tokom rijeka Vrbas protiče kroz tjesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. To je, zaista, istina o Vrbasu, iako svi znamo da ova rečenica nije bila izvorno napisana o njemu. A da li je kroz istoriju književnosti bilo pisano o Banjaluci kojom teče gotovo najzelenija rijeka svijeta? Pa, istina je – i ne baš. Da li zbog toga što je uvijek predstavljala manji centar raspet između Turaka i Austrougarske, pa potom između Sarajeva i Zagreba, a odnedavno i Beograda, pa sama po sebi nije predstavljala kulturni i administrativni centar dugo godina, ili zbog toga što je tokom istorije bila prekrajana, mišljena i stvarana na drugačije načine, nije sada ni bitno.

Važno je samo naglasiti da je godinama banjalučka književna scena bila tiha, ako ne i nepostojeća. Ja to najbolje znam. Odrasla sam u njoj. U vrijeme kada sam išla u srednju školu (a to je bilo prije samo deset godina), duboko sam patila zbog toga što nikada nisam upoznala pisce koji pišu knjige za mlade ljude.

Istina, mi smo u našem gradu imali nekolicinu lokalnih pisaca čije sam knjige čak voljela čitati, ali to ni izbliza nije bilo inspirativno za bilo koga mojih godina. Rasla sam sa željom da budem pisac, a patila sam zbog toga što sam smatrala da u tom gradu nemam s kim o pisanju ni popričati (pored svog profesora srpskog, kog i sad pozdravljam). Bile su to klasične provincijalne noćne more umjetnice u mladosti. Svoje vrijeme sam provodila sanjajući o tome da idem na književne promocije i pjesničke večeri, iako sam uživala u dugim i prisnim kafama sa drugaricama poslije škole.

Za vrijeme tog srednjoškolskog sazrijevanja, jedina mlada banjalučka spisateljica za koju sam čula bila je Tanja Šljivar, ali ona je već tada živjela u Beogradu, pa potom u Njemačkoj. Potom sam ja upisala dramaturgiju u Beogradu i nadala se da ću jednog dana postati pandan toj Tanji.

Cijela decenija je prošla od mojih tinejdžerskih sanjarija u kojim sam poput junakinje “Staklenog zvona” svakog dana vrištala u sebi – “samo želim biti pisac”! U Banjaluku sam dolazila rijetko od momenta kada je moj život u Beogradu zvanično otpočeo. Lično se nisam više osjećala lokalnom spisateljicom, jer je moj život bio negdje drugdje, ali uvijek sam nosila svoj grad negdje sa sobom i, zaista, u istoriji svog pisanja nemam do sada nijedno djelo u kom se nisam obraćala Banjaluci.

Sanjala sam da proslavim svoj “hood” i da mu pažljivo skrajam kulturni identitet, koji dugo nije postojao dok je moja ljepotica na Vrbasu težila Zagrebu i živjela u njegovoj sjeni (ta činjenica Beograđanima često nije poznata – ali svako ko poznaje Banjaluku, dakle mi i Zagrepčani, znamo tananost tog kulturnog odnosa).

Međutim, vrijeme se poigralo sa mnom i preduhitrilo me. Nisam stigla ni da porastem dovoljno, a već se ispred mene, poput prijetnje, ispriječila Lana Bastašić. Istina je da mi Lana ni po čemu nije predstavljala prijetnju, naravno. Ali, bespogovorna činjenica je da je Banjaluku opisala u svom proslavljenom romanu “Uhvati zeca” mnogo prije nego što sam ja stigla oformiti lični odnos spram nje.

Naravno, ovaj roman nije bio samo o Banjaluci i nije bio samo o ratu. Bio je to roman i o svjesti i o savjesti i o ženskom biću i o istoriji modernizma. Ipak, Lana je uspjela prikazati neke od ključnih momenata mog odrastanja (iako su i ona i njene junakinje starije za mene, nekoliko godina i nekoliko decenija) koje se, takođe, svodilo na dugačke razgovore sa drugaricama kraj zelene rijeke i vječno preispitivanje toga ko je šta i kako te vjera ili nacija definišu. Neki to zovu mentalitetom, ja to zovem kolektivnim nesvjesnim. Uzmite kako vam drago.

Dakle, do kraja studija već sam čitala i Lanu i Tanju. Mogu reći da sam solidno poznavala jezik obe autorke. Danas se Tanja i ja često nađemo u kafićima i dugo se smijemo malim, izgubljenim referencama vezanim za banjalučko odrastanje – od naziva kafića do imena izbacivača u turbo-folk klubovima koje smo obe znale, a u koje sam ja sigurno kao klinka i odlazila (čitaocima – Banjalučanima – milenijalcima “Kruna” će biti više neko poznata).

Poslije smo napisale i po jedan tekst u sklopu omnibusa “Banjaluka” u produkciji “Gradskog pozorišta Jazavac”, u režiji Nikole Bundala, a Lana je priložila svoju priču “Hljeb” koja je u predstavi iskorištena.

I to mi je bilo dovoljno – zaista, imali smo svoju lokalnu predstavu, i sada već dvije proslavljene spisateljice, i malu mene, koja se još uvijek nadala da će neko za njeno ime čuti i da će neko imati priliku gledati njene tekstove na sceni (ideal od kog polako odustajem, ali to je već sasvim druga tema kojoj planiram posvetiti poseban tekst). Istina je. Banjaluka je tih godina (sredinom 2010-ih i početkom 2020-ih) krenula nezaustavljivom brzinom i do danas se nije zaustavila.

Prije neki dan, jedne nedelje po podne, nad Banjalukom je padala ljetna kiša. Trčala sam u susret Saneli Babić, ženi širokog osmjeha i plave, sjajne kose. Sanela je osnivačica književnog festivala “Imperativ” koji se održava već osmu godinu. Sanela je jedna od prvih ljudi sa banjalučke književne scene koju sam upoznala. Njeno prisustvo, blago i u isto vrijeme odlučno, njena pristojnost i ljubav prema književnosti, došla je kao neočekivan zagrljaj mog rodnog grada i kao jedan još manje očekivan dokaz da me se on nikad nije odrekao.

Sanela mi je priredila promociju mog prvog romana “Mučnina: o neodrastanju” (Kontrast), a potom smo otišle na večeru i dugo se smijale, pričale i pile vino. Tog dana, skoro tri godine poslije, pristala je da se nađe sa mnom da bismo pričale o “Imperativu”, festivalu na kom su učestvovali mnogi nagrađeni pisci i gotovo svi najuticajniji pisci u regionu, od Jergovića do Valjarevića.

“Bilo mi je stalo napraviti regionalni festival”, kaže mi ona sa izvjesnom dozom skromnosti, “čini mi se da sami ne možemo ništa na ovim prostorima, a da zajedno možemo sve.”

Imala je pravo, naravno, naši kulturni prostori su bili toliko mali da je bilo nemoguće koordinisati kulturu bez međuregionalne saradnje. Taj regionalni karakter festivala je, između ostaloga, i jedan od razloga zašto je “Imperativ” uspio biti festival na koji se pisci rado vraćaju, na kojem djeca uče da vole književnost i na kom svi ljudi imaju priliku čitati pjesme koje vole, odlomke kojim se raduju i djeliti svoju bezrezervnu ljubav prema čitanju (jer ko kaže da ljudi više ne vole čitati, taj sasvim izvjesno, vjeruje u jednu manje-više laž). Ali mene ovaj put nije interesovala čitalačka publika. Interesovali su me pisci.

Od vremena otkad sam kao dijete sanjala da upoznam makar jednog banjalučkog pisca, prošlo je dugo i za to vreme desilo se čudo. Čudo nad čudima. Ako zanemarimo i Lanu i Tanju, koje već godinama žive van Banjaluke, grad je u tih deset godina porodio mnogo izvrsnih lokalnih pisaca. Tu su Tanja Stupar Trifunović, dobitnica Nagrade Evropske unije za književnost, tu je Stevo Grabovac, dobitnik NIN-ove nagrade, i darovita Mihaela Šumić, koja je moje godište, a koju mi je užasno žao što još nisam imala priliku upoznati (Mihaela, ako čitaš ovo, izvini ako smo se upoznale, a ja se ne sjećam – stvarno imam pamćenje zlatne ribice kad su u pitanju ljudi!).

Svako od ovih pisaca je specifičan i nosi u sebi jednu divnu težinu autentičnog autorskog rukopisa – od ženskog, osjećajnog poniranja u srž traumatizma (Tanja) preko medicinski preciznog realizma sa primjesama apsurda sociopolitičke i lične situacije (Stevo), do neočekivanih nota latino (ili kišovske, kako bi je nazvao njen izdavač Boris Maksimović) spekulativne fikcije iz ruke jedne bosansko-hercegovačke spisateljice koja odlično poznaje srž gotike (Mihaela). Premišljajući banjalučki kulturni kod u posljednjoj deceniji, mislila sam da se on svodi na realistički presedan (uglavnom zbog trilogije “Meso”, “Kosti”, “Koža” i Stevinih romana), ali, stvari su, kako vidimo, puno kompleksnije od toga – Banjaluka u sebi sadrži mnogo različitih rukopisa koji su svi koncentrisani na tako malom prostoru.

Ovaj put, počinjem misliti da se dogodilo ono što se dogodilo mnogo puta kroz istoriju – da je tačka spoticanja preko noći pretvorena u adut. Vrlo je moguće da je postojanje tri centra – Sarajeva, Zagreba i Beograda – za Banjaluku u njenoj prošlosti predstavljao izazov da nađe svoj vlastiti izražaj, ali poslednjih godina mi se čini da je upravo ta multipolarnost kulturnih uticaja finalno izrodila nešto što jeste unikatnost banjalučkog rukopisa: u njemu ne postoji unificiranost ni vladajući presedan, već eklektičnost i suluda, hrabra kombinacija različitih uticaja, koji svakog pisca formiraju u većoj ili manjoj mjeri.

– Upravo to je to – kaže Sanela, dok se kiša napolju smiruje – mi ne pretendujemo ni na jedan lobi, ni na jednu scenu, i zato, tako izmješteni, pripadamo svuda i privlačimo ljude baš zato što posjedujemo raznovrsne uticaje ili, kako se kaže, “od svega pomalo”.

I Sanela priznaje da je stajala iza svakog pisca koji je živio i stvarao u Banjaluci, čak i dok je regionalnim izdavačima bio u potpunosti nepoznat. “Imperativ” je u ovoj kulturnoj renesansi jednog malog grada bio važan, izrazito važan. Ali ima tu još nekoliko stvari koje treba spomenuti, odnosno, najmanje dve. Prva je kafić “Joko”, u kom su se održavale pjesničke večeri, a koji je nedavno zatvoren.

Nažalost, o njemu nemam pravo pisati, jer sam ga rijetko posjećivala. U jeku njegove popularnosti, živjela sam u Beogradu i većinski radila u pozorištu ali, svi oni koji su voljeli književnost i živjeli u mom rodnom gradu, u “Joko” su išli na večeri poezije i bili istinski oduševljeni koncentracijom mladih pjesnika koji su se tamo okupljali, kao i kvalitetom njihove poezije. Ipak, moje iskustvo o ovome ne postoji, a komentar je posredan. Na sreću, postoji još jedna referentna tačka koja objedinjuje pisce i još uvijek djeluje, vjerovatno aktivnije nego ikada, a poznata je i meni i svim posjetiocima beogradskih knjižara.

Riječ je, naravno, o “Imprimaturu”, izdavačkoj kući koja se u posljednje vrijeme proslavila i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Nepotrebno je reći da je “Imprimatur” (smatram da je čitaocima poznato) baš ta kuća koja je objavila roman Steve Grabovca “Poslije zabave” koji je dobio NIN-ovu nagradu 2023. godine. Od tada (a i prije toga), “Imprimatur” je nastavio sa publikacijom vrijednih izdanja svojih već provjerenih autora, novih autora, kao i prevoda evropske književnosti na “naš” jezik (must-read je roman Loren Elkin “Skele”).

Prije par dana, došavši iz Banjaluke u nesnosno naelektrisani Beograd u kom više niko ne razgovara o književnosti, na telefon sam pozvala Borisa Maksimovića, osnivača “Imprimatura”, da bih čula i njegovo mišljenje o lokalnoj sceni. Nisam baš ni znala šta da ga pitam, sve mi je nekako bilo očito, a naročito hrabrost i želja da se napravi kulturni prostor koji može proizvesti različite diskurse. Ipak sam ga pitala za ono što mi se činilo najzanimljivijim, a to je bilo – odakle ideja? Odakle hrabrost da se iz gotovo ničega napravi nešto?

Boris će vam reći da to nije hrabrost, već neznanje o procesu izdavaštva i njegovim komplikovanim, mučnim aspektima. Reći će vam da bi danas dvaput razmislio prije nego što bi napravio izdavačku kuću. Ja razumijem tu vrstu sentimenta, razumijem želju da se poklekne na prostorima gdje je posla mnogo, a novca užasno malo. Ipak, dok gledam svoj grad na Vrbasu, iskonski mu želim da “Imprimatur” i “Imperativ” prežive. Prije svega ovoga, kada sam mislila da odlazim jednom i zauvijek, klela sam se da se u Banjaluku neću vratiti jer tu za mene nema ništa. Sada dok je gledam, zahvaljujući svim ovim ljudima, vidim mnogo toga.

I koliko god našu poziciju u RS ovaj region često banalizovao i svodio na dnevnopolitičke teme (u Srbiji nas katkad doživljavajući kao objekt za ispoljavanje vlastitog rasizma), Sanela, Boris i njihovi autori pokazuju smjelo tom istom regionu da su u stanju da preokrenu narativ o svom gradu, svojim pripadanjem u vječnom nepripadanju, svojom pluralnom kompozicijom glasova, svojom povezanošću sa Beogradom, Sarajevom, Zagrebom, ili, iznad svega, sa rijekom Vrbas, o kojoj izvjesno nije zapisano da “protiče kroz tjesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala”, ali o kojoj će, ukoliko njena književna scena nastavi da se razvija na ovaj način, nešto jednako vrijedno jednog dana biti zapisano.