‘Dobre djevojke‘: One idu u raj baš sve?

Djevojaštvo, "girlhood", učestala je kinematografska tema u novom mileniju i iznjedrila je proteklih godina brojne dobre filmove o tinejdžericama na pragu adolescencije, njihovu odrastanju i otkrivanju vlastitog identiteta, od "Samoubojstava nevinih" i "Adelinog života", preko "Cura", "Mustanga", "Lady Bird" i "Osmog razreda", do novih "Malih žena".

Velik obol temi dala je i talentirana slovenska redateljica-debitantica u dugometražnoj igranoj formi Urška Djukić sa slikovitim i slojevitim "Dobrim djevojkama" ("Kaj ti je deklica"/"Little Trouble Girls") koje staju uz bok vrhunskim novomilenijskim "girlhood" filmovima i nešto su najbolje što je regionalna kinematografija iznjedrila u posljednje vrijeme.

Ustvari, "Dobre djevojke" nadilaze regiju i nije iznenađujuće da su svjetsku premijeru imale na Berlinaleu i potom natukle kilometražu od Tribece do Karlovyh Vary. Djukić režira lirski senzualno, odvažno, intimno i uzvišeno, s okom za impresivno oblikovane kadrove i uhom za orkestralnu glazbu, puno autentične empatije i rafinirane simbolike, izvedbeno zadovoljavajući po svim parametrima modernog festivalskog filma i preuzimajući štafetu od redateljica kao što su Sofia Coppola i Celine Sciamma.

Za nju se može reći da je novi ženski glas na europskoj filmskoj sceni, čak i doslovno jer priča se vrti oko katoličkog djevojačkog zbora. "Forte na početku mora biti snažniji", govori zborovođa Bojan (Saša Tabaković), a Djukić ga sluša. Film se otvara udasima i izdasima te jednim seksualno konotativnim kadrom, nakon čega slijede krupni planovi ušne školjke koja pripada 16-godišnjoj Luciji (izuzetna debitantica Jara Sofija Ostan), ispresijecani s prstima kako nervozno prebiru partiture ili tipkaju po mobitelu, kasnije i licima djevojaka.

Nalazimo se na probi zbora gdje dobra, suzdržana i uzorna Lucija biva očarana vođom "opasnih djevojaka" Ana-Marijom (odlična Mina Švajger), koja ima nestašni, vragolasti pogled u oku i već je prigrlila adolescenciju sa svim pripadajućim iskušenjima i nesputanostima. "Prestani sanjariti i pridruži nam se", govori zborovođa Luciji kad djevojka odluta glasom i mislima.

Nakon što koketna Ana-Maria našminka Luciju, na užas njezine konzervativne majke koja pazi da joj kći ne prijeđe crtu što razdvaja dobre djevojke ("idu u raj baš sve") i loše ("kud god zažele"), kreće tinejdžerkino intenzivno buđenje ženstvenosti, seksualno i ino samootkrivanje, posebice kad sa djevojačkim zborom ode za vikend u provincijski samostan na probe, dakle tamo gdje je grijeh žuditi za mišićavim bauštelcem (Mattia Cason) na radu u dvorištu sa stablom masline, kamoli da cure međusobno privlače jedna drugu.

Kako je Lucija sve znatiželjnija i spoznaje razna iskušenja, a njezina žudnja počinje razmišljati van granica dopuštenog slijedeći unutarnje porive, tako je "grešna" erotska tenzija filma sve snažnija, izražena sugestivnim kadrovima muških bicepsa, ženskog pupka i pčele kako ulazi u ružičasti cvijet koji potvrđuju "Dobre djevojke" kao senzorno iskustvo.

"Ne gine nam kiselo grožđe. Moraš za pokoru pojesti kiselo grožđe kad zgriješiš", Ana-Maria kaže Luciji, koja biva sve manje čedna, a to voće ima dvostruku ulogu u filmu. Kad cure pod okriljem noći u samostanu zaigraju "istina ili izazov", slijedi iznimno subverzivna scena: Lucija na zahtjev "izazivamo te da strastveno, ali baš strastveno, poljubiš najljepšu djevojku u samostanu" odlazi do kipa Djevice Marije i pokloni poljubac njezinim mramornim usnama, šokiravši vršnjakinje.

Kasnije će vježbati ljubljenje na ruci, prema naputku Ana-Marije, ali i početi potiskivati i obuzdavati hormonalno pomiješane osjećaje, postati razapeta između religioznog i seksualnog, nakon što njih dvije, u još jednoj izvrsnoj sceni filma, pitaju časnu sestru koliko je teško biti u celibatu i nedostaje li joj da je netko zagrli ili prođe rukom kroz kosu, a ona, u "braku s Bogom" i posvećena "uzvišenijem cilju", odgovara: "Ljudski dodir je prolazan, Božji traje."

Lucijino unutarnje previranje eksternalizira njezin oslabjeli glas dok pjeva, čineći da zbor ne zvuči kao jedno, iako u tim vokalnim odstupanjima redateljica nalazi povod da se dotakne motiva jednoumlja u crkvi i drugdje kojem pruža otpor. Interijer mladenačke duše izvanredno oslikava i fenomenalna glavna glumica. Jara Sofija Ostan glumi nagonski i ostvaruje izvanrednu ulogu, prilično dostojnu Adele Exarchopoulos u "La vie d‘Adele".