Goran Bregović je u jednom intervjuu podijelio emotivnu priču o svojoj obitelji – o ljubavi i braku svojih roditelja, njihovu kasnijem razvodu, ali i o tragičnom vinogradu koji je zauvijek obilježio njihovu sudbinu i odnio dva života.
'Mislim da očevi nisu nužni u životu; ne zna se točno čemu zapravo služe… Danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim time što je bio prisutan, morao biti i nekakav model', započeo je svoju priču Bregović.
Glazbenik je dodao da je, na nesreću, otac bio alkoholičar.
'Zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna velika ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet... Kad čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je netko s kim se svakodnevno voliš. Otac ti nikad ne pokazuje osjećaje na taj način. I kad umre, zapravo počneš preispitivati svoj odnos s njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca...
Kad je otišao u mirovinu, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje – Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio uvesti struju u kuću. Ni vodu. Eto, nije htio... Kad dođeš kod njega, moraš razgovarati – nema televizora. Inače, u tom selu bio je jedini koji je otišao u partizane; ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zadirkivala da je u partizane otišao jer su tamo bile bolje cure. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ostane u selu i da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana.
Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku. Sjećam se, jednom sam, vraćajući se s neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se mogao ni najaviti jer nije imao telefon. Već je pao mrak. Prišao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjevao. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, sa svojim seljacima, svirao violinu... Često o sebi razmišljam na taj način. Mogu se zamisliti...', ispričao je Goran Bregović svojedobno za Vreme.
Kaže da kada razmišlja o ocu shvaća da bi volio jednu stvar.
'Volio bih da umrijeti kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa. U tom svom selu Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca. Naslijedio sam vinograd, ali nisam imao kada praviti vino. Dobivao sam ga od rođaka koji su se jedno vrijeme brinuli o očevom vinogradu. Od tih tisuću litara, stotinu je bila građevina, a ostatak ono domaće koje se sječe gaziranom vodom. Seljaci su voljeli očevo vino. Kada je otac umro, dogovorio sam se s rođakom da pazi na vinograd. Htio sam nastaviti. Zbog oca. Rođak je krenuo raditi i slati mi graševinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje.
Njegova žena je pokušala ubiti se, bacila se pod vlak, pa eto. Otišao sam u selo vidjeti tu ženu. Vlak joj je otkinuo ruku. Kao bivši student filozofije gotovo profesor, krenuo sam razgovarati o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala baciti se pod vlak. Govorio sam o djeci, o obitelji. Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do navečer i ništa ne stižem. Ništa ne stižem. To je bilo sve što je rekla. I, što ćete onda uopće govoriti nekome tko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela ubiti se. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio ubiti dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabaviti', ispričao je Bregović.
A majka?
'Majka je umrla ranije, dok sam bio u vojsci. I ona je iz Hrvatske, iz Virovitice. Njezini Perišići su porijeklom iz sela Kazanci, na granici Crne Gore i Hercegovine. Djed je bio solunski borac i nakon Prvog svjetskog rata je, kao nagradu, u Slavoniji dobio komad zemlje. Kolonisti. Iz svog zavičaja dovukli su i ime sela – Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu selu dati tako grozno ime.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, moj je djed otišao u partizane, a moju baku, dva ujaka, tetku i moju majku odveli su u Jasenovac. Na vratima logora razmijenjeni su za neke zarobljene Nijemce. Onda su stigli u Srbiju, i moja baka je cijeli rat preživjela tako što je švercala duhan iz Hercegovine. Iskakala bi iz vlaka prije nego što bi ušao u željeznički kolodvor Beograd" – ispričao je Goran Bregović.
Prisjetio se i priče o tome kako su se njegovi roditelji upoznali.
'Nakon rata, otac je ostao u vojnoj školi, u vojsci – tako su se našli u Virovitici. Kasnije je otac dobio prvo zaposlenje u Sarajevu, u vojnoj školi, gdje je predavao balistiku. Kad su se razveli, preselio se s mojim mlađim bratom u Livno. Tamo je bio zapovjednik kasarne. Nakon razvoda, ostao sam s majkom u Sarajevu, iako sam svakog ljeta odlazio ocu i bratu u Livno. Kasnije se brat doselio k meni u Sarajevo. Tamo je i studirao...
A mama je bila... pomagala je u stvarima koje možda druge majke ne bi. Recimo, ona mi je kupila prvu gitaru. Iako smo živjeli skromno, imala je visoke uzore – uvijek joj se, primjerice, sviđalo kako se oblači Jovanka Broz i nosila je punđu baš kao ona', ispričao je Bregović.
U koga da pucam?
O ratu nije mnogo govorio ali je ponovio svoj stav da on stranu nije mogao da zauzme.
'Kakvu ja stranu u ratu da zauzmem. Majka Srpkinja, otac Hrvat, žena muslimanka. U koga da pucam? A to zbilja nije bio moj rat', rekao je Bregović, a prenosi Mondo.rs
Suicidalne osobe pomoć i savjet mogu potražiti u Centru za krizna stanja i prevenciju suicida na broju 01/2376470 koji je otvorne 24 sata na dan, te na Plavom telefonu: 01/ 4833888 ili u Psihološkom centru TESA: 01/4828888.
