Južna Afrika je pravi raj za paleontologe. Ondje su nađeni brojni ostaci raznih ranih hominina, pa tako i i Paranthropus robustusa. Naime, antropolog Raymond Dart je na lokalitetu Swartkrans u Južnoj Africi otkrio fragmentirane fosile ove vrste hominina 1947. godine. Ovaj primjerak je iznenadio znanstvenu zajednicu jer je nađena jedinka bila visoka samo oko metra dok su prosječno visoki mužjaci ove vrste bili viši za čak oko 50 centimetara. Ispostavilo se da se radi o pripadnici ženskog spola.
Kako je leopard ulovio svoj plijen?
Paranthropus je već hodao na dvije noge, ali se istovremeno verao i po drveću. Pravo je pitanje koliko je bio pokretan. Konkretna jedinka pri veranju na drvo nije imala sreće jer ju je tu, najvjerojatnije, ulovio leopard koji često boravi na stablima odakle lako lovi svoj plijen. Uglavnom leopardi vole poveći plijen tako da je veličina ovog robusnog hominina bila baš po ukusu ovog grabežljivca. Od fragmenata stradalog hominina nađeni su ostaci lijevog kuka, bedrene kosti i tibije, a koji su očito grabežljivcu ispali dok je “ručao”, na drvetu. Ti su se koštani ostaci na kraju tu i fosilizirali. Paranthropus robustus je imao veliku glavu i zube. Njegove povelike čeljusti, i jagodične kosti bile su sposobne za žvakanje tvrde hrane, što sugerira prehranu temeljenu na žilavim namirnicama poput gomolja, korijenja i trave.
Manja mobilnost došla našu rođakinju glave
Tijelo ove vrste je bilo po svemu sudeći prilagođeno za hod, ali ne i za prelaženje većih udaljenosti. Slabijoj pokretljivosti, koja je doprinjela pretvaranju naše rođakinje u leopardov ručak, išla bi u prilog niska i zdepasta građa tijela, kao i naznake slabijih nogu koje nisu pružale veću mobilnost. Manja mobilnost sugerira ujedno povoljno okruženje u kojem je živjela, a koje je bilo bogato resursima. Takvo je okruženje opet donosilo i svoje opasnosti, a o čemu rječito svjedoče kosti ove nesretne jedinke.
Piše: Sonja Kirchhoffer
