Na strminama limskog fjorda, nekadašnje granice zapadne i južne Istre, tiho – spavaju – ostaci misterioznog Dvigrada. Obrisi zidina i kula koji i dalje dominiraju krajolikom svjedoče o strateškoj važnosti, razvijenosti i moći nekada slavnog utvrđenog grada. Usprkos burnoj povijesti obilježenoj ratovima i epidemijama, napuštenosti i zapostavljenosti, Dvigrad i dalje ponosno stražari kao podsjetnik na neka teža i nesigurnija vremena u kojima su zidine grada značile razliku između života i smrti. Upravo je ovaj drugi pojam “smrt” na tužan način obilježio posljednja desetljeća postojanja ovog tajanstvenog naselja. Strateška je važnost lokacije Dvigrada uočena još u prapovijesti. Na široj okolici ruševina pronađeni su ostaci terasa gradina (utvrđenih naselje) i prapovijesne keramike. Arheološka istraživanja utvrdila su prisutnost kontinuiranog života u vrijeme antike. Dvigrad u današnjem obliku ipak nastaje kasnije, vjerojatno u kasnoj antici ili ranom srednjem vijeku kao rezultat novog razdoblja straha i nesigurnosti. Naime, gradine su u nesigurnim razdobljima prapovijesti služile kao obrambene strukture u kojima se stanovništvo skrivalo u slučaju opasnosti.
Rimska vladavina
Kada je Istra konačno pala pod rimsku vlast, proces pacifikacije i uvođenja vladavine zakona stvorili su uvjete u kojima je stanovništvo osjećalo određenu sigurnost, pa nije postojala realna potreba za tolikim brojem utvrđenih naselja. To je vrijeme u kojem stanovnici napuštaju gradine u korist nekih lokacija na kojima je život bio jednostavniji, primjerice sele se u blizinu polja koja obrađuju ili izvora iz kojih crpe vodu. Tako je napušten velik broj gradina, ali se u posebno strateškoj gradini, koja je zauzimala prostor današnjeg Dvigrada, život nastavio odvijati. Slabljenjem Rima u 4. i 5. stoljeću dolazi do ponovno razdoblja straha i nesigurnosti. Iako je Istra bila relativno zaštićena svojim geografskim obilježjima postojao je strah od prodora pljačkaških skupina koje idu prema Apeninskom poluotoku. Kako bi se Istra osigurala od prodora, dolazi do fortifikacije velikog broja naselja. Novonastali kašteli među kojima je bio i Dvigrad, imali su ulogu zaštite svojeg neposrednog područja i strateških putova koji vode dublje u unutrašnjost poluotoka. Tako je Dvigrad postao dio obrambene mreže koja je u ovom teškom razdoblju stanovnicima Istre osiguravala opstanak. Dvigrad se u povijesnim izvorima prvi put spominje 893. u ispravi cara Otona II. u kojoj su potvrđena prava porečkog biskupa na teritorij nekih istarskih naselja među kojima je bio i Dvigrad. Naziv Dvigrad, u srednjem vijeku “Dva Grada” (Due Castelli), nastao je kao zajednički naziv za utvrde Monkaštel i Parentin. Nakon napuštanja Parentina u srednjem vijeku, stanovništvo započinje Monkaštel nazivati Dvigrad što je potvrđeno u nekoliko dokumenata. Moguće je da su tako nastojali sačuvati sjećanje na nestalog blizanca njihova grada. S vremenom su tragovi Parentina gotovo nestali. Snašla ga je sudbina mnogih napuštenih kaštela čije su zidine stanovnici okolnih naselja koristili kao građevinski materijal. Parentin je s vremenom progutala povijest.
Sjećanja blijede
O nekada snažnoj utvrdi svjedoče samo isprave i dokumenti u kojima se spominje. Tako sjećanja na dva grada polako blijede u svijesti naroda, a Dvigrad postaje samo ime za nekadašnji Monkaštel. Dok se jedan grad ugasio, drugi je procvjetao. Zahvaljujući sigurnosti zidina, povoljnom geografskom položaju i strateškoj važnosti Dvigrad u srednjem vijeku doživljava gospodarski procvat. Dolazi do razvoja obrtništva, manufakture i trgovine čemu svjedoče brojni ostaci radionica na jugozapadu naselja. Grad je bio zaštićen dvostrukim bedemom koji su povezivali gradska vrata. Zidine su štitile tri kule, a na zapadnoj strani crkve nalaze se ostaci smještaja za vojnike i vojnu opremu kaštela. Veličini grada svjedoči podatak da se na njegovom teritoriju nalazilo čak 20 crkava i kapelica. Najpoznatija je zasigurno crkva sv. Sofije koja predstavlja najvišu točku naselja i čiji ostaci i danas dominiraju krajolikom. Crkva se gradila u nekoliko faza, a najstariji elementi datiraju iz 5. stoljeća. Kasnije su građene krstionica i zvonik, od kojih je potonji ujedno obnašao službu kule. Današnji je romanički izgled dobila oko 12. stoljeća kada je znatno proširena.
Vrijeme širenja i obnove crkve ujedno predstavlja i vrhunac ekonomske moći Dvigrada. Naredna stoljeća opadanja, bolesti i ratova stvorili su uvjete postupnog gašenja drugog grada. Srednjovjekovna povijest mnogih istarskih kaštela obilježena je nadmetanjima središnje vlasti, lokalnih moćnika i crkve. Dvigrad nije bio iznimka. Njegov je strateški položaj bio primamljiv svakom pojedincu, skupini ili instituciji koja je nastojala proširiti ili učvrstiti svoj utjecaj. Takav je položaj dvosjekli mač jer s jedne strane povoljan položaj omogućuje ubrzani gospodarski razvoj, a s druge privlači sukobe i stvara tenzije među stanovnicima. U 13. i 14. stoljeću u Istri dolazi do sve bržeg širenja Venecije koja je 1381. krenula s opsadom Dvigrada. Razvijeni sustav obrambenih struktura grada nije predstavljao veliku prepreku za iskusne mletačke vojnike koji su relativno brzo provalili u grad. Dvigrad je tada bio spaljen kao primjer ostalim gradovima koji se usude pružati otpor, a veliki je dio stanovništva stradao u pljačkama i paleži. Službena vlast Venecije započinje 1413. kada je donesen Statut Dvigradske komune. Razdoblje mletačke vlasti obilježeno je naporima za obnovom i oporavkom oporavkom grada. Relativno blagostanje prekinuto je razornom epidemijom kuge koju je slijedila epidemija malarije.
Raozorni rat
Upražnjeni grad početkom 16. stoljeća postaje sklonište za izbjeglice iz područja zahvaćenog osmanskom ugrozom. Radilo se prvenstveno o siromašnim obiteljima iz Dalmatinske zagore i Hercegovine. Novopridošlo stanovništvo Dvigrada nije imalo ekonomsku osnovu za njegovanje obrtništva i održavanje fortifikacija pa započinje razdoblje opadanja. Konačni udarac umirućem gradu zadaju nova epidemija kuge i početak razornog rata između Venecije i Austrije. Uskočki rat zahvatio je cijelu Istru, a Dvigrad se 1615. našao pod direktno opsadom. Malobrojni su stanovnici uz pomoć vojnika i preostalih fortifikacija uspješno obranili tvrđavu, ali su okolna sela bila posve uništena. Krajem rata u kaštelu živi samo nekoliko najsiromašnijih obitelji koje nemaju mogućnost odseliti. Dvigrad službeno umire 1714. napuštanjem crkve sv. Sofije i ukidanjem župe. Bez nekog velikog odlučujućeg događaja. Ugaio se postupno kao rezultat stoljeća nesigurnosti i sukoba. Ipak kako se kaže kamen ne zaboravlja. Tako Dvigrad iako napušten i dalje ponosno stoji kao podsjetnik na njegovu prošlost i na prolaznost svega što nas okružuje.
Piše: Michele Benčić
