U prvom, drugom, trećem i četvrtom dijelu teme o rusko-japanskom ratu, pisali smo o uzrocima i početku prvoga velikog sukoba u dvadesetom stoljeću. Dana 6. veljače 1904. Japan prekida diplomatske odnose s Rusijom te dva dana kasnije, bez formalne objave rata, napada rusku flotu u Port Arthuru. Admiral Tōgō Heihachirō, zapovjednik japanske ratne flote, napad je pomno isplanirao. Grad je pao u siječnju naredne godine, a japanska artiljerija potopila je Dalekoistočnu flotu u luci. Rusi su strahovite gubitke pretrpjeli i u Bitki kod Mukdena – izgubili su 90.000 ljudi, no i pobjednička strana iz ovog je sukoba izišla osakaćena, izgubivši četvrtinu vojnika. U takvom stanju, bili su odveć slabi da bi proganjali bjegunce. Rat na kopnu pretvarao se u samoubilački pothvat. Postalo je jasno da će konačna pobjeda u ratu ovisiti o mornarici.
Kante koje samo što nisu potonule
Kad je Baltička flota u svibnju 1905. napokon stigla u ratnu zonu, bila je u otužnom stanju. Tijekom 29.000 km dugog putovanja, susrela se s nedaćama biblijskih proporcija: slučajno je otvorila vatru na britanske koćarice (sukob s britanskom vladom dobio je međunarodni karakter), iskusila pobune, probleme s opskrbom, mehaničke smetnje… Njen zapovjednik, admiral Zinovij “Bijesni pas” Rožestvenski, bez iluzija je o svojim starijim brodovima pričao kao o “kantama koje samo što nisu potonule”. Htio je, štoviše, dati ostavku ali mu to nije odobreno.
Japanska flota, dobro informirana o njihovom besmislenom putovanju, iskoristila je to vrijeme da izvrši remont brodova i pomno osmisli strategiju. Admiral Tōgō planirao je dočekati ruske brodove u zasjedi, dok budu prolazili kroz pedeset kilometara široki tjesnac Tsushima na putu do Vladivostoka, znajući dobro da je to jedina njihova preostala luka na Dalekom istoku.
Posljednja bitka
Rusi su, kako bi izbjegli zasjedu, tom opasnom morskom prečicom odlučili krenuti noću. Njihova svjetla, koja u skladu s pravilima ratovanja nisu htjeli isključiti, primijetio je, međutim, trgovački brod “Shinano Maru”. Tōgōv štab smjesta je obaviješten.
U noći s 27. na 28. svibanj 1905. odigrala se posljednja i odlučujuća bitka ovog rata. Japanci su kod Tsushime, krećući se ukoso prema neprijateljskim plovilima, rusku mornaricu praktički zbrisali s lica zemlje. Trideset četiri od trideset osam ruskih brodova su potopljeni, zarobljeni ili internirani u neutralnim lukama, uključujući sve oklopnjače. Oko 5.000 ruskih mornara je poginulo, dok su japanski gubici iznosili samo 116 ljudi. Jedan od preživjelih Rusa opisao je trenutak kad je brod njegovih drugova počeo tonuti: “Čitav desni bok bio je uništen. Oplata, nekoć svijetla, izgledala je poput ljuski morskog čudovišta. Odjednom, kao po komandi, svi na toj strani skočili su u more. Većina njih se razbila o kobilicu te mrtva ili osakaćena pljusnula u more”.
Zastava na komandnom mostu
Nakon što je neprijatelje pretvorio u hranu za morske pse, admiral Tōgō je na mostu “Mikase” izvjesio Zastavu Z. Vijorenje te međunarodne pomorske signalne zastava, dijagonalnim linijama podijeljene na crno, žuto, plavo i crveno polje, značilo je samo jedno: pobjedu. Japanci su nakon toga okupirali otok Sahalin, kako bi natjerali Ruse na traženje primirja.
Mirovni sporazum potpisan je 5. rujna 1905. u Portsmouthu. Na temelju njega, Rusija je priznala japansku prevlast u Koreji. Japanu je dala prava nad Liaodongom (s Port Arthurom) i na južnom prolazu željezničke pruge u Mandžuriji, te mu prepustila dio Sahalina južno od 50. paralele. Japanci, međutim, nisu bili posve zadovoljni, jer nisu imali pravo pretendirati na ratne reparacije od Rusije, a bili su pred bankrotom. Okončanjem ovog rata, Japan je priznat kao svjetska velesila, dok su se u Rusiji već kuhali revolucionarni nemiri.
Piše: Lucija Kapural
