U prvom dijelu teksta o krvnicima, pisali smo o pripadnicima ovoga prezrenog zvanja, koji su nerijetko živjeli na samom rubu egzistencije. Osim javnim pogubljenjima i mučenjima, nerijetko su se bavili i drugim poslovima, mahom nepoželjnim i opasnim po zdravlje. Također su imali zadatak ubirati porez od prostitutki i gubavaca te skupljati strvine uginulih životinja diljem grada.
Svojevrsni komunalni redari
Zakonom im je bilo dozvoljeno uzeti od uginulih životinja ono što su htjeli. Između ostalog, bili su zaduženi za lov i ubijanje pasa lutalica ili životinja koje nije bilo dozvoljeno imati u gradu. Gledajući iz današnje perspektive, možemo reći da su obavljali posao svojevrsnih komunalnih redara.
Zbog pučkog praznovjerja, ali i negativnih konotacija povezanih sa smrću, krvnici su živjeli osamljenim životom, često udaljeni i otuđeni od drugih, bez mogućnosti braka s nekom od mjesnih žena. To je dovodilo do toga da su često bili primorani ženiti se ženama drugih krvnika. Ako bi se kojim slučajem i dogodio brak između krvnika i mjesne žene, ta nesretnica također bi bila sankcionirana od strane društva.
S oca na sina
I djeca krvnika smatrala su se nepoželjnim društvenim slojem, te se ostali mališani ne bi družili ni igrali s njima. Uz to, često bi prisilno nasljeđivala očevu profesiju budući da, stigmatizirana i odbačena od društva, nisu mogla biti zaposlena u drugim djelatnostima.
U većini gradova i sela, krvnici i njihove obitelji živjeli su na rubovima naselja, potpuno odvojeni od ostatka populacije. I nakon smrti, imali su poseban status. Naime, krvnike bi pokapali na odvojenim dijelovima groblja.
Nastavlja se…
Piše: Nina Petrović
