Na današnji dan, 3. listopada 1858. godine, rođena je jedna od najvećih umjetnica u kazališnoj povijesti, karizmatična i jedinstvena Eleonora Duse. Poštovanje struke i obožavanje publike donijelo joj je suptilno, patetike lišeno proživljavanje zahtjevnih uloga, koje su u prvom redu prikazivale duboka previranja ženskog srca. Lijepu La Duse, kako su je zvali, slična previranja su razdirala i izvan pozornice.
Obiteljski posao
Punim imenom Eleonora Giulia Amalia Duse, djetinjstvo je provela u talijanskom gradiću Vigevanu, koji se u ono vrijeme nalazio u sklopu Austrijskog carstva. Vrlo brzo je postalo jasno da je baštinila talent od roditelja, putujućih glumaca Alessandra Vincenza Dusea i Angelice Cappelletto – imala je samo četiri godine kad se pridružila njihovoj trupi kao punopravna članica. Bio je to uistinu obiteljski biznis: šef trupe bio je djevojčičin djed Luigi. Djetinjstvo je opisala kao uzbudljivo i nomadsko, no prožeto kroničnom besparicom – Duseovi su nastupali diljem domovine, nerijetko za krevet i topli obrok.
Prvo priznanje postigla je 1878. godine, u dramskim klasicima – bila je impresivna kao Ofelija u Shakespeareovom “Hamletu” i Thérèse Raquin u istoimenom remek-djelu Émilea Zole. Uslijedile su turneje diljem Europe, s repertoarom Goldonija, Dumasa, Sardoua, Verge i Sudermanna, a kazališni kritičari mladu su umjetnicu proglasili talijanskom inačicom genijalne Sarah Bernhardt. Usporedbe s francuskom kolegicom isprva su joj laskale, no ubrzo će dvije žene postati najljuće rivalke. Karakterno, bile su vrlo različite: introvertirana po prirodi, Duse je od novinara bježala kao vrag od tamjana, dok je ekstrovertirana, tašta i brbljava Bernhardt doslovce vapila za medijskom pažnjom.
Osvojivši Stari kontinent, upustila se na trijumfalne pohode po Sjevernoj i Južnoj Americi, a repertoar joj je proširen djelima Henrika Ibsena i Mauricea Maeterlincka. Iz svih kazališnih dvorana praćena je gromoglasnim ovacijama publike, a nakon nekog vremena je osnovala vlastitu kazališnu kompaniju, u kojoj je vršila funkcije menadžerice, direktorice i glavne zvijezde. Bistra, načitana i ambiciozna, odlučila se dokazati i kao redateljica. Godine 1916., u suradnji s veteranom Febom Marijem, režirala je film “Pepeo”. U ovome utjecajnom verističkom ostvarenju, nastalom prema romanu talijanske književnice Grazije Deledde, ujedno je tumačila glavnu ulogu.
Ljubav kao patnja
Kao glumica, Duse je propagirala tehniku koju je opisala kao “nestajanje”, odnosni potpunu eliminaciju sebstva prilikom uranjanja u lik. Kao žena, često je “nestajala” u ljubavnim vezama, strastvenim koliko i nesretnim. Početkom 1879. u Napulju je upoznala novinara Martina Cafiera, u kojeg se bezglavo zaljubila. Ovaj nabusiti i samodopadni muškarac ju je, bez riječi pozdrava, godinu dana kasnije ostavio, i to dok je u trbuhu nosila njegovo dijete. Da tragedija bude veća, Eleonorina beba je umrla tijekom poroda. Rame za plakanje ponudio joj je glumac Tebaldo Checchi, s kojim se, premda ga vjerojatno nije voljela, 1881. vjenčala. Naredne godine, rodila mu je kćerkicu Enrichettu Angelicu, svoje jedino dijete. Obiteljska idila nije bila dugoga vijeka – muž je ostavio kad je otkrio da ga je prevarila sa zajedničkim kolegom Flaviom Andòm. Odradila je i kratku, beznačajnu aferu s talijanskim pjesnikom Arrigom Boitom, uštogljenim aristokratom koji je slavu stekao kao Verdijev libretist, da bi 1895. godine, ispred venecijanskog hotela “Danieli”, upoznala ljubav svoga života – pjesnika, dramaturga i političara Gabrielea D’Annunzija. Kad je ugledala šest godina mlađeg zemljaka, Duse je, unatoč činjenici da je ovaj bio nizak i ćelav, uskliknula: “Vidim sunce!”. Petnaestak minuta kasnije, završili su u sobi spomenutog hotela, trgajući odjeću jedno s drugog.
Ljubav je potrajala šest godina, dok glumica nije shvatila da je njen odabranik iznimno posesivan i okrutan, uz to nevjeran čovjek. “Bila je moja muza. Sve sam joj dao, pa i patnju”, govorio je on. Nije lagao: igrajući, nerijetko pod cijenu fijaska, glavne uloge u njegovim dramama, Eleonora je svoju respektabilnu karijeru stavila na kocku. Uz to, iscijedio ju je financijski – obilazila je kazališta s njegovim komadima, potrošivši bogatstvo da ih inscenira te, unatoč slabom uspjehu, zadrži na repertoarima. “Odužio” joj se romanom “Oganj”, prikazavši je u liku ostarjele glumice koja se odriče ljubavi kako ne bi stajala na putu karijeri genijalna mladog pisca. Pogađate, potonji lik je zasnovao na samome sebi, odnosno slici koju mu je pružao njegov prenapuhani ego. Kad je D’ Annunzio, iz čiste zlobe, ulogu u svojoj drami “Mrtvi grad”, koja je trebala biti Eleonorina, povjerio njenoj suparnici Sarah Bernhardt, glumica je spakirala kovčege te zauvijek išetala iz njegova života.
Talijanska feministkinja i ruski grof
Veći dio života, glumica je bila lošeg zdravlja, a osobito problematična bila su njena pluća. Tvrdoglava žena ignorirala je liječničke savjete, no godine provedene na turnejama naposljetku su je natjerale da uspori. Shvativši da jedva diše, godine 1909. povukla se u zasluženu glumačku mirovinu. Zahvaljujući zdravoj prehrani i svakodnevnim šetnjama, počela se oporavljati, a vrijeme je kratila čitajući ruske klasike i prebirući po glasoviru.
No, vrlo brzo se počela nasmrt dosađivati, pa je pronašla nešto uzbudljiviju razbibrigu – upustila se u lezbijsku avanturu s talijanskom feministkinjom Linom Poletti. Između dviju snažnih žena rodila se ljubav te su provele dvije zajedničke godine u Firenci, nakon čega ih je burna svađa zauvijek razdvojila. Utjehu nakon raskida potražila je u zagrljaju ruskog grofa i slikara Alexandra Wolkoffa, u čijoj je palači u Veneciji nekoliko mjeseci stanovala.
Posljednji zastor
Ponovno se osjetivši živom, 1921. se trijumfalno vratila na “daske koje život znače”, odradivši niz turneja po Europi i Americi. Dvije godine kasnije, pripala joj je čast da postane prva žena na naslovnici čuvena američkog magazina “Time”. Unatoč profesionalnim šminkerima koji su je dotjerali za tu prigodu, mnogi su primijetili da se na njezinu lijepom licu zamjećuju tragovi umora. U stvarnosti, radilo se o tragovima nepodnošljive boli – glumici je nekoliko mjeseci ranije dijagnosticirana tuberkuloza.
Umjesto u bolničkom krevetu, od života se odlučila rastati ondje gdje se osjećala najsigurnije i najprihvaćenije, na pozornici. Pred publiku je posljednji put izišla u Pittsburgu, kao zvijezda drame “Zatvorena vrata”. Krhka šezdesetpetogodišnja umjetnica morala je uložiti nadljudski napor da izdrži do spuštanja zastora: glumila je sjedeći te replike izgovarala promuklim, jedva čujnim glasom, da bi zadnju snagu svojih razjedenih pluća čuvala za završetak, kada je nezaboravnim i potresnim scenskim krikom očajnički zavapila: “Sama! Sama!”.
Bile su to proročanske riječi – nekoliko dana kasnije, 21. travnja 1924. godine, umrla je u sobi hotela “Schenley” u Pittsburgu, zagušena kašljem i posve sama. Glumičini posmrtni ostaci preneseni su u njenu domovinu te pokopani na groblju Svete Ane u gradu u kojem je zadnje četiri godine živjela, Asolu.
Piše: Lucija Kapural
