Izgladnjivanje je najčešće posljedica nemogućnosti prehranjivanja u nepovoljnim okolnostima poput onih ratnih, u kojima obično nedostaje hrane. U takvim slučajevima dolazi do procesa u kojem pothranjeni organizam doslovno sam sebe izjeda, kako bi opstao i došao do hranjivih tvari. Brojni su ljudi umrli, i umiru od gladi, no ta glad je rijetko kada svojevoljna. Ako vas zanima kako je jedan genijalac umro od pothranjenosti u mirnodopsko vrijeme u jednoj od najrazvijenija zemalja svijeta, pridružite nam se u čitanju ovog članka.
Usamljenost na Sveučilištu u Beču
Austrijsko-američkog genija Kurta Gödela matematički teoremi o nepotpunosti svrstali su u najvažnije matematičare prošlog stoljeća. Preinačeno u razumljiv govor ovi teoremi o nepotpunosti znače da koliko god se trudili i u matematici ne postoje fiksna pravila zbog čega ona nudi obilje mogućnosti za kreativnost. Možda ju je najjednostavnije objasniti uz pomoć knjige s pravilima, u kojoj postoji rečenica koja je točna — iako je ne možeš dokazati koristeći ta pravila. To znači da istina može postojati izvan onoga što se može dokazati, e’ sad ključno je tu pitanje kako znamo da je nešto istinito ako se ne može dokazati. Stvar je jednostavna jer se istinitost može vidjeti po posljedicama. Ukratko istina može postojati izvan onoga što je dokazivo, a za što nalazimo i brojne primjere u umjetnosti, intuiciji i uopće različitim područjima života. Drugim riječima uvijek postoji mogućnosti, pa kada i svi kažu drugačije, što je dalo utješnu, gotovo empatičnu notu matematici.
Od ranog djetinjstva Gödel je bio fizički lošeg zdravlja, a ni psihički nije bio stabilan pa je bio sklon depresijama i anksioznosti. Više puta je u životu doživio živčani slom. Svoju akademsku karijeru započeo je u Beču gdje je doktorirao matematiku već u 23. godini. Iako je na Bečkom sveučilištu bio uspješan nije se nikada osjećao djelom tog znanstvenog kružoka. Naime, ta je zajednica polazila od postavke da je istinito samo ono što se može dokazati, a Gödelova uvjerenja su “vrištala” da tome nije tako, zbog čega se osjećao usamljenim.
Nagla slava
U ranim 30. godinama 20. stoljeća njegovi teoremi o nepotpunosti donijeli su mu svjetsku slavu pa je često održavao predavanja u drugim zemljama. U SAD-u je upoznao Alberta Einsteina s kojim se sprijateljio i ostao u bliskim odnosima sve do Einsteinove smrti 1955. Gödelovo je zdravlje s druge strane postajalo sve krhkije, kao što je i političko-gospodarska situacija u Europi u predratno vrijeme postajala sve lošijom. To se odrazilo i na njegovo mentalno zdravlje te je tada i hospitaliziran. Po njemačkoj aneksije Austrije 1938. godine, u očekivanju regrutacije odlučio se za odlazak preko bare. Prije toga se oženio za svoju dugogodišnju djevojku Adele Nimbursky. Ovaj brak nije sklopljen s odobrenjem njegovih imućnih roditelja jer je Adele bila razvedena plesačica koja je ujedno bila starija od njega šest godine. Upoznali su se jedanaest godina ranije u jednom noćnom klubu u Beču. Zapravo je iznenađujuće što je točno spojilo ovo dvoje poputno različitih ljudi. Ona je bila temperamentna, društvena i praktična, a on introvertiran, opsesivan i uronjen u svoj svijet. Unatoč tome njihova je ljubav trajala cijeli život. Kažu tako da dok je on vidio u oceanu “polje interakcije valova”, ona je vidjela ljepotu prirode (Elena V. Marlow).
Nakon vjenčanja zajedno su spakirali kovčege i krenuli na dugo putovanje. Neobičan kakav je bio izabrao je i neobičan put prema Sjedinjenim Državama. Par se odvezao Transsibirskom željeznicom do Tihog oceana, a zatim preplovio područje od Japana do San Franciska te se otputio vlakom dalje do Sveučilišta Princeton, koje zajedno s Harvardom i Yaleom ulazi u najuglednija američka sveučilišta.
Prijateljstvo i pomoć Einsteina
Tu je tzv. “Gospodin Zašto”, kako su ga zvali od dječjih dana, jer je bio stalno pun pitanja, dobio posao zahvaljujući zalaganju Alberta Einsteina. Einstein i Gödel su često zajedno šetali sveučilišnim prostorima jer je Einstein uživao u njihovoj konverzaciji. Iako je Gödel bio matematičar, na Princetonu se više posvetio fizici, kao i filozofiji. Ovdje je ostao do mirovine sredinom 70-ih prošlog stoljeća.
S godinama je njegovo psihičko stanje postajalo sve lošije, no zahvaljujući supruzi koja je s njim imala puno strpljenja sve je nekako funkcioniralo do njenog odlaska u bolnicu nakon moždanog udara 1977. godine. U tom periodu je već razvio paranoičan strah od smrti i trovanja, pa nije želio jesti ništa što mu supruga nije skuhala ili barem probala. Uz to je bio toliko zatvoren da nakon smrti Einsteina nije imao prijatelja, a kada bi i dobio ponudu za pomoć, u vrijeme Adeline odsutnosti, glatko bi ju odbio. Njegovo je stanje bilo sve lošije, a kada se njegova supruga vratila kući u prosincu 1977., poslala ga je odmah u bolnicu, no nije mu bilo spasa. Vrlo brzo je umro od gladi, konkretno 14. siječnja 1978. U trenutku smrti imao je nešto manje od 30 kilograma. Adele je umrla samo tri godine poslije.
Poput svoje teorije Kurt je djelovao hladno i logično na površini, i zapravo je samo njegova supruga uspjela zaviriti u duboko ljudsku stranu ovog genijalca. Njegovi teoremi pokazali su da je sve nesigurno, ali su ujedno pružili i nadu otvarajući svemir nedokazivog, ali istinitog.
Piše: Sonja Kirchhoffer
