Desetak kilometara od Rijeke, u srcu Kastavštine, smjestio se neveliki grad bogate povijesti – čarobni Kastav. Premda broji tek nešto više od deset tisuća stanovnika, svake godine privlači rijeke turiste, koje očaravaju ostaci srednjovjekovnih zidina i kula kao i impozantne gotičke i barokne crkve.
Uporište preporoditelja
Grad, smješten na brežuljku, razvio se na mjestu prapovijesne gradine te rimske i bizantske utvrde. Od početka sedmog stoljeća, naseljen je Slavenima, a u srednjem vijeku bio je sjedište Kastavske gospoštije te središte hrvatske upravne, crkvene i kulturne tradicije. Na temelju staroga običajnoga prava, koncem petnaestog stoljeća nastaje slavni Kastavski statut, koji je uređivao život u općini.
Hrvatski narodni preporod u Istri upravo u Kastvu pronašao je važno središte, iz kojeg se širila prosvjetiteljska djelatnost. Godine 1866., ondje je otvorena prva hrvatska čitaonica u Istri, 1871. je održan prvi istarski tabor, a 1886. otvoren prvi Narodni dom. Do sloma Austro-Ugarske, Kastav je bio u sastavu austrijske pokrajine Istre. Rapallskim ugovorom iz 1920. godine, pripao je Kraljevini SHS; od 1922. bio je u sastavu Ljubljanske te Karlovačke oblasti, a od 1929. Savske banovine.
Tajanstvena ruševina
Jedna od najimpresivnijih kastavskih građevina, smještena u samoj gradskoj jezgri, jest ruševina staroga sakralnog objekta. Crekvina, kako joj domaći tepaju, obavijena je velom tajne. Tko ju je sagradio? Je li ikad bila dovršena? Zašto je srušena?
Ova pitanja nemaju odgovora, barem ne definitivnog. Prema jednoj teoriji, riječ je o rimskim ruševinama. Prema drugoj, puno zanimljivijoj, velebnu crkvu sv. Marije, kako se nekoć zvala, podigli su jezuiti. Zašto zanimljivijoj? Pa, uz nju se veže legenda o drevnom prokletstvu!
Crkva koja se urušava
Priča ide ovako: pripadnici ovoga katoličkog reda u sedamnaestom su stoljeću u gradu odlučiti izgraditi crkvu, najveću u čitavom kraju. U ono vrijeme, što ti je crkva rekla, to si radio. Tako su svi žitelji Kastva – stari i mladi, jaki kao bik i šepavi, zdravi kao dren i izdišući, mišićave muškarčine i krhke ženice – bili prisiljeni pomagati pri gradnji, dakako, bez naknade. Uostalom, podučavali su ih vjerski autoriteti, naknada, ona vječna, čeka ih u raju ako budu poslušni i manji od makova zrna.
Radne obaveze nije bila izuzeta ni siromašna udovica s troje nejačadi. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk na leđima tegli morski pijesak za gradnju, ljubazno i krotko je zamolila jezuita-nadglednika gradilišta da je poštedi tog zadatka, kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u kuću bogate obitelji te zaraditi koricu kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto razumijevanjem, svećenik ju je obasuo pogrdama, da bi je potom potjerao na radnu akciju s tri udarca bičem. Ponižena i uvrijeđena, žena je proklela radove riječima: “Dabogda vam se građevina uvijek rušila!”. Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali bi se ona, bez objašnjivog razloga, svaki put urušila.
Piše: Lucija Kapural
