Zamislite da jednog jutra otvorite oči i spoznate da je NASA upravo javno obznanila da smo uspostavili prvi kontakt i da, prema raspoloživim podacima oni “gore” nas navodno vide kao inferiornu vrstu, ili zbunjena bića koja bezglavo trče u krug. Iako zvuči kao početak nekog filmskog scenarija, ovo nije fikcija. Ovo je priča o čovjeku koji tvrdi da je posrednik između nas i civilizacije koja nas posjećuje iz budućnosti. Njegovo ime je Jonathan Martin, a ono što govori – ako mu povjerujete – mijenja sve što mislimo da znamo o životu, smrti i našem mjestu u svemiru.
Civilizacija Yayhell
Jonathan Martin je po struci inženjer sa Sveučilišta Coventry u Engleskoj, a za sebe kaže da je izuzetno analitičan i da sve propituje odkako zna za sebe. Osim znanosti, voli i biljke te je završio razne tečajeve iz horticulture. Smatra da ako bi se ikada umorio od svog posla, mogao baviti vrtlarstvom. Međutim, ovdje nećemo pisati niti o njegovom inženjerskom pozivu, niti o vrtlarenju već o njegovom kontaktu s izvanzemaljskom civilizacijom.
Martin tvrdi da je bio žrtva njihove otmice i da se tako našao na svemirskom brodu. Sjećanje na otmicu, kaže, vratilo mu se kroz meditaciju. Tvrdi da je medij, odnosno posrednik između ljudi i izvanzemaljaca. Budi li to u vama skepsu – niste jedini. Ne dvojimo da izvanzemaljski život negdje postoji, jer bi to bilo kao da tvrdimo da je Zemlja središte svemira, ali dvojimo u istinitost konkretnih tvrdnji koje iznosi.
Stvaranje hibridne vrste
Martin navodi da su priče o izvanzemaljskim otmicama istinite, a razlog tih otmica je, prema njegovim riječima, stvaranje nove hibridne rase koja bi sadržavala genetski materijal čak sedam različitih vrsta. Na pitanje kako bi ti hibridi izgledali, odgovara da su izvanzemaljske vrste vrlo raznolike, a neke i iznimno lijepe. Pretpostavlja da bi kombinacija njihovih gena mogla stvoriti “ljepšu vrstu od naše”, naravno pod uvjetom da nas izvanzemaljci uopće smatraju lijepima.
Ljudi kao “kokoši bez glava”
Prema Martinu, pripadnici Yayhellina nas vide kao primitivna bića, odnosno “kokoši koje trče bez glava”. To otvara pitanje, zašto bi nas uopće uključili u stvaranje nove vrste ako nas smatraju toliko zaostalima? Je li riječ o ozbiljnom eksperimentu ili svojevrsnoj kozmičkoj šali? Martin ide i dalje od svojih tvrdnji o izvanzemaljcima, i tvrdi da smrt ne postoji, barem ne za dušu, i da uvijek postoji mogućnost ponovnog rađanja. Yayhelli, kaže, nakon fizičke smrti komuniciraju telepatski sa svojim bližnjima. Ujedno smatra da smo svi mi “bog” i dio jedinstvene, zajedničke svijesti.
Kako objašnjava nedostatak dokaza?
Na pitanje zašto ne postoji nijedan jasan snimljeni dokaz kontakta, Martin odgovara da poštuje želju Yayhella da ih se ne snima. Oni, navodno, ne žele izravno utjecati na naš razvoj. No, time se otvara paradoks jer njihova komunikacija s njim predstavlja ipak oblik uplitanja. Ova priča zaintrigirala je mnoge, no Martin nije ponudio niti jedan dokaz koji bi omogućio znanstvenu provjeru. Zbog nedostatka činjenica, priča ostaje u sferi znanstvene fantastike, a na svakome je da osluči hoće li u nju vjerovati ili ne.
Piše: Sonja Kirchhoffer
