Tko su najbliži živući srodnici drevnih škorpiona i koju su osobinu izgubili hodom evolucije? Koja mitološka stvorenja možemo povezati s morskim kravama? Iz kojeg perioda datira najstarije sjeme na svijetu? Ako vas zanima paleontologija, uvjereni smo da ćete uživati u zanimljivim otkrićima koja je ova znanost ostvarila zadnjih godina!
Neobičan dišni sustav drevnih morskih škorpiona
Proučavajući fosilne ostatke drevnog škorpiona, koje su njihovi kolege prije četvrt stoljeća pronašli u formaciji Lydiennes na jugu Francuske, paleontolozi sa Sveučilišta Zapadne Virginije došli su do uzbudljivih uvida o anatomiji davno izumrlih paučnjaka.
Vrsta o kojoj je riječ, Adelophthalmus pyrrhae, živjela je prije više od 350 milijuna godina, u razdoblju karbona. Ovaj euripterid – morski škorpion – mogao je, čini se, disati i na kopnu! Njegovi najbliži živući srodnici, rakovi bodljikaši, ovu sposobnost nemaju: riječ je o morskim člankonošcima koji na obali, istinabog, liježu jaja, ali izvan vode ne mogu disati.
Znanstvenici su analizirali fosil pomoću uređaja za mikro-tomografiju. Proučavajući respiratorne organe škorpiona, otkrili su da se svaka škrga sastoji od niza sitnih pločica, međusobno povezanih tvorbama koje se nazivaju trabekule.
“Te tvorbe su neka vrsta potpornja – sprečavaju škrge od urušavanja kad je životinja izvan vode. One su potvrdile naše sumnje: drevni škorpioni mogli su disati na kopnu. Pretpostavljamo da su svoj morski dom napuštali kako bi legli jaja u sigurnijem, zaštićenijem okruženju, a s vremenom su se prilagodili takvom okolišu”, objasnio je voditelj istraživanja James Lamsdell, stručnjak s već spomenutoga američkog univerziteta.
Moderni škorpioni, člankonošci iz reda paučnjaka, žive na kopnu i dišu uzdušnicama. Njihov kratki glavopršnjak pokriven je čvrstim štitom, dva para čeljusnih nogu imaju oblik štipaljki i služe za hvatanje plijena, a dugi člankoviti zadak završava otrovnom bodljom. Danju se pretežno zadržavaju pod kamenjem, dok noću izlaze u lov na kukce i pauke.
Otkrivene kosti morske krave iz pleistocena
Lamantini, sisavci prilagođeni životu u vodi, poznatiji su kao morske krave. Taj nadimak sjajno im pristaje, budući da “pasu” morsko raslinje: u jednom danu, u stanju su pojesti dvjesto kilograma različitih trava.
Dugački oko tri i pol metra, teži od tone, žive u mirnoj vodi uz obale Antilskih otoka, te od Floride do sjevernog Brazila. Njihove oči, koje se zatvaraju kružnim pokretom, poput kamere, jedinstvene su u životinjskom svijetu. Lamantini su posebni i po tome što mogu prelaziti iz slane u slatku vodu i obratno.
Kako nemaju prirodnih neprijatelja, u divljini žive i do šezdeset godina ali, nažalost, često stradavaju pri sudaru s brodovima ili završe u ribarskim mrežama, pa se ubrajaju u ugrožene vrste. Prijetnja im je i tzv. crvena plima, odnosno cvjetanje mora, a opstanak im dovodi u pitanje i činjenica da ne nalaze dovoljno hrane i teško se prilagođuju promjenama u okolišu.
Zanimljivo, stari istraživači često su ih zamjenjivali s morskim sirenama – nikakvo čudo, znamo li da imaju vretenasta tijela, naboranu kožu bez dlake koja uistinu podsjeća na onu ljudsku te prednje noge pretvorene u peraje. Čak je i trezveni Kristofor Kolumbo, ploveći u blizini Dominikanske Republike u siječnju 1493. godine, u dnevnik zapisao kako je vidio ova mitološka stvorenja, a po svoj se prilici radilo o prozaičnim morskim kravama, za koje znanost u to vrijeme nije znala.
Poznato je da zimogrozni lamantini sele u toplije, tropske ili suptropske vode čim temperatura padne ispod dvadeset Celzijevih stupnjeva, a zahvaljujući nedavnom otkriću dvadeset tisuća starih kostiju predaka ovih sisavaca, imamo informacije o tome kako su to činili u razdoblju pleistocena.
Fosilizirani ostaci pronađeni su u obalnom području Teksasa, a znanstvenike je nemalo iznenadila činjenica da su, za ledenog doba, morske krave ovdje nalazile utočište. “Postoje dvije mogućnosti: ili su te vode, tijekom ledenog doba, bile znatno toplije nego što smo pretpostavljali, ili su drevni lamantini znatno bolje podnosili hladnoću od svojih današnjih potomaka”, objasnio je paleontolog William Godwin.
Najstarije sjeme na svijetu
Prije otprilike stotinu milijuna godina, u vrijeme kad su našim planetom vladali gigantski grabežljivi gmazovi poput spinosaura, velociraptora i tiranosaura, jedan neveliki člankonožac ostao je zarobljen u jantaru, smoli koja, nakon što se stvrdne, funkcionira kao svojevrsna vremenska kapsula. U njezinu žućkastu, prozirnom grobu, paleontolozi su neobičnu životinjicu 2020. godine pronašli na sjeveru Mjanmara, u regiji koja je otprije poznata po jantarnim fosilima iz krede. Vrstu, nazvanu Myanmarcypris hui, znanstvenici su duhovito opisali kao “škampa koji se preobukao u školjku za Noć vještica”.
Tijelo ovog stvorenja, savršeno očuvane odrasle ženke, bilo je zaštićeno mekanim oklopom, sličnim onome u današnjih ljuskaša, dok su iz glave provirivala dva dugačka izdanka, po svoj prilici primitivna ticala. Nije, međutim, izgled ovog račića ono što je uzbudilo stručnjake: učinilo je to sjeme pronađeno u tijelu ženke.
He Wang, paleontolog s Kineske akademije znanosti, isprva nije znao što struktura slična minijaturnoj vezici za cipelu predstavlja. Tajanstvenu masu analizirao je pomoću uređaja za mikro-tomografiju, a dobivene snimke poslao je Renate Matzke-Karasz, kolegici sa Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu. Ova ga je obavijestila da je njegova prvotna slutnja bila točna: riječ je o spermi, i to najstarijoj koja je ikad otkrivena!
Rekord je prije toga držalo sjeme pronađeno u fosiliziranim ostacima jedne vrste kolutićavca s Antarktike, staro “samo” pedeset milijuna godina. “Ovo je iznimno vrijedno otkriće. Uvjerena sam kako će nam pomoći da bolje shvatimo reproduktivne navike prapovijesnih školjkaša, o kojima struka ne zna mnogo. Sve to dugujemo jantaru, smoli koja je za nas paleontologe nešto poput čarobnog štapića”, slikovito se izrazila Matzke-Karasz.
Piše: Lucija Kapural
