U grčkoj mitologiji, muze su bile devet božanskih sestara, pokroviteljica znanosti i umjetnosti. U svakidašnjem jeziku, ovaj pojam koristimo za osobe koje su, na ovaj ili onaj način, nadahnule čuvene umjetnike. Od Danteove Beatrice Portinari i Petrarkine Laure de Noves, preko Shakespeareove “tamne gospe” i Botticellijeve Simonette Vespucci, žene koja mu je poslužila kao model za čuvenu Veneru, do Picassove Dore Maar i Dalíjeve Gale, pratimo vojsku žena koje su inspirirale pjesnike, slikare, glazbenike i romanopisce. Neke od njih, za život u orbiti genija platile su uistinu visoku cijenu. Za vas smo odabrali pregršt zanimljivih priča o ovakvim osebujnim odnosima!
Zločesta djevojka
Najpoznatiji pariški kabaret, “Moulin Rouge”, otvoren je 1889. godine u podnožju Montmartrea. Ustanova i njen program odražavali su frivolni duh pariškog fin de sièclea, a ono zbog čega su se rijeke posjetitelja slijevale kroz njena vrata bio je, dakako, kankan. Ovaj ples, specifičan po temperamentnim zamasima nogu i skokovima što dovode do otkrivanja donjega rublja, izvodile su atraktivne mlade dame poznate kao “Les Chahuteuses” (“Zločeste djevojke”).
Miljenica publike bila je jedra brineta po imenu Louise Weber. Tako je, međutim, nitko nije zvao: slavu je stekla kao La Goulue, u slobodnom prijevodu “Pohlepnica” odnosno “Proždrljivica”. Dobila ga je zbog navike da otima pića gostiju i pohlepno ih srče za vrijeme plesa. Nije bila osobito lijepa, ali je drčnošću i gotovo akrobatskim vještinama ostavljala gledatelje bez daha. S vremenom, postala je jedna od najvećih muza slikara Henrija de Toulouse-Lautreca. Ovjekovječio ju je na brojnim platnima, kao i na plakatu koji je 1891. izradio za “Moulin Rouge”.
U sjeni slavnog ljubavnika
Francuska kiparica Camille Claudel bila je genijalna umjetnica, no za života je ostala u sjeni čovjeka koji ju je nazivao svojom muzom. Bilo joj je tek devetnaest kad je postala učenica Augustea Rodina. Slavni kipar bio je fasciniran ljepotom i talentom gotovo četvrt stoljeća mlađe djevojke. Postali su ljubavnici, a ona mu je nerijetko pozirala za skulpture ali i pomagala u njihovoj izradi.
U deset godina, koliko je burna veza potrajala, Rodin joj je nebrojeno puta obećavao da će ostaviti suprugu, ali bi svaki put pogazio riječ. Nakon spontanog pobačaja, Camille je pobjegla od njega te počela tonuti u živčano rastrojstvo. Patila je od manije proganjanja, tvrdila da joj bivši ljubavnik krade ideje i da je pokušava ubiti, a u napadajima bijesa uništila je veliki dio svojih radova. Život je skončala na psihijatriji, zaboravljena od svih.
Bez nje nije bilo stvaranja, ali ni života
Frédéric Chopin, poljski skladatelj s pariškom adresom, stekao je golemu slavu za života, no u njoj nije uživao. Gotovo patološki introvertiran, grozio se neželjene pažnje, a veći dio svoga kratkog života osjećao se neshvaćenim. To se promijenilo nakon što je upoznao šest godina stariju spisateljicu George Sand, ženu neugledna fizikusa, progresivnih društvenih stavova i promiskuitetnih navada. Chopin se isprva grozio “dame” koja nosi mušku odjeću, psuje kao kočijaš i pali cigaretu za cigaretom, no s vremenom se počeo diviti njenoj iskričavoj inteligenciji.
U desetak godina, koliko je njihova turbulentna veza potrajala, Sand mu je bila ljubavnica, prijateljica, muza, bolničarka i zamjenska majka. Chopinovo krhko zdravlje prisililo ju je da svako toliko bdije nad njegovim krevetom. Nije poznato zašto ga je u konačnici ostavila, no mnogi biografi vjeruju kako je izgubila strpljenje za vječnog bolesnika. Izgubivši ljubav svoga života, skladatelj je izgubio i volju za životom. Umro je nekoliko mjeseci nakon prekida, u trideset devetoj godini. Žena koju je obožavao nije mu došla na sprovod.
Grčko nadahnuće
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Leonard Cohen živio je na Hidri, grčkom otoku na kojem je umjetnička kolonija bila u cvatu. Ondje se družio s već otprije udomaćenim “prebjezima” kao što su bili irski pjesnik Paul Desmond, engleski slikar i svjetski pijanac Anthony Kingsmill te norveški pisac Axel Jensen. Život na otoku bio je intenzivan, a ljubavne veze često bi bile samo sezonske. Činilo se da stabilniji odnos imaju samo Axel Jensen i njegova nevjenčana supruga Marianne Ihlen, ljepotica koja je svojedobno radila kao model u Oslu. Cohen bi čeznutljivo promatrao Marianne kad bi šetala sa svojim djetetom, diveći se odsjaju sunca u njezinoj plavoj kosi. Međutim, Axel i Marianne nisu bili bliski kako je Cohen vjerovao. Jensen se zaljubio u neku američku slikaricu, ukrcao je na brod i pod krinkom noći nestao iz ženina života. Cohen je preuzeo brigu o napuštenoj Marianne i njenom sinu.
Cohen se bezglavo zaljubio: Marianne mu je postala muza i zamjenska majka, raspirivala je njegov kreativni nagon i njegovala potisnutu želju za sigurnošću, domom i svrhom. Tih dana počeo je pisati glavno prozno djelo, “Divne gubitnike”, kroz koje se provlači njegova opsesivna tema: grabežljiva priroda ljubavi.
Veza je potrajala punih šest i pol godina. Na koncu, Cohen se počeo osjećati sputanim. Marianne ga je iscrpljivala svojom stalnom prisutnošću, gušila nježnošću i brigom. Ostavio ju je i nastanio se u New Yorku. Ondje izdaje pjesničku zbirku “Paraziti raja”, uvelike inspiriranu ženom čije je srce slomio, te započinje pjevačku karijeru. Album prvijenac, nazvan jednostavno “Songs of Leonard Cohen”, donio je brojne hitove, uključujući “So Long, Marianne”, dirljiv poetski oproštaj s Marianne Ihlen.
“Sve se smračilo”
Marc Chagall, pionir moderne umjetnosti i jedan od najvećih figurativnih slikara u povijesti, stvorio je vlastiti vizualni jezik bogatih boja i neobičnih oblika. “Možda je ono što stvaram umjetnost luđaka, samo svjetlucava, živa, tužna duša koja se slama na slikama”, rekao je o svojim radovima, tvorevinama punim fantazije na kojima likovi lebde kao u snu a svijet je često okrenut naopako. Chagallov svijet doista se više puta okretao naopako: preživio je godine gladi, ratove, revolucije i progone. Do kraja života nije prestao slikati prizore iz rodnoga Vitebska i teme rođenja, ljubavi i smrti, nadahnjujući se Rusijom, židovskom tradicijom i, iznad svega, ženama. Bez njih nije znao živjeti, ali su veze iz kojih je crpio inspiraciju za njegove partnerice bile bolne i razorne.
Za vrijeme studija na Carskoj školi za lijepe umjetnosti, slikao je, kako je rekao “u bojama krumpira”, sve dok nije upoznao studenticu Theu Brachman: tada je paleta na aktovima za koje mu je pozirala zasjala ružičastim i crvenim tonovima. Momka koji se očajnički pokušavao iščupati iz sivila siromaštva nagonski su privlačili ljudi koji su mu mogli pomoći, napose žene iz višeg društva. Thea, liječnička kći koja je sebe smatrala modernom intelektualkom, tvrdila je da pozira gola iz umjetničkih poriva, a zapravo su je privlačila muževna prsa mladog umjetnika. Ubrzo su postali ljubavnici, a Thea je cvala od ponosa kad bi dragog predstavljala prijateljicama. Jedne večeri upoznala ga je s Bellom Rosenfeld, profinjenom kćeri imućnog draguljara koja je studirala književnost i glumu. Bila je to, ubrzo će shvatiti, kobna greška.
Već sljedećeg dana, Chagall je ledenim glasom obavijestio Theu da je ostavlja zbog njene lijepe prijateljice. Našao je novu muzu: “Moja zaručnica s dugim rukavima” prvi je u dugom nizu likovnih iskaza ljubavi prema Belli. Činjenica da se zaljubio preko ušiju neće ga, međutim, zadržati na jednom mjestu. Kad mu je ponuđena novčana ispomoć za odlazak u Pariz, nije oklijevao: ta radilo se o umjetničkom središtu zapadnog svijeta. Dok se on družio s Picassom, Matisseom, Modiglianijem i Braqueom, Bella ga je požrtvovno čekala u Rusiji i pisala mu duga pisma. Odgovarao joj je rijetko, kad nije bio zauzet ljubovanjem s mladim i elegantnim Parižankama. Kasnije, kad mu se pridružila u Parizu, Bella se brinula za financije, prodavala Chagallove radove galeristima i donosila krajnji sud o njima. K tome mu je služila kao muza i održavala mu živom Rusiju koja ga je nadahnjivala: naglas mu je čitala Gogolja na ruskom i Bibliju na jidišu, pripremala boršč i bline. Tek nakon što je preminula, od komplikacija streptokokne infekcije, shvatio je što je izgubio. “Grmjelo je, navukli su se oblaci. Sve se smračilo”, zapisao je slomljeni udovac. Punih šest mjeseci, sva su platna u njegovu atelijeru stajala licem okrenuta zidu, a on je samo ležao na podu, plakao i preklinjao da i njega stigne smrt.
Skok u smrt
Talijanski slikar i kipar Amedeo Modigliani svoj stil je nadograđivao godinama, razvivši ga u lirsku inačicu ekspresionizma. Toplim, crvenkastosmeđim tonovima slikao je portrete prijatelja, mahom umjetnika, djece iz susjedstva te senzualne ženske aktove koje je stilizirao u duguljaste forme. Modeli za potonje mahom su mu postajali ljubavnice. Unatoč njegovu eksplozivnom temperamentu i alkoholizmu, malo koja je mogla odoljeti stasitu crnokosom ljepotanu. U Parizu, gdje je studirao umjetnost, slamao je srca s nevjerojatnom lakoćom, bez traga kajanja. Kroz njegov atelje prodefilirala je vojska poznatih i nepoznatih modela, konobarica i prostitutki s Montparnassea, kao i Hanka Zborowska, žena njegova prodavača slika. Sve odreda je tretirao vrlo loše.
Iz mora žena koje su mu pozirale i koje su ga inspirirale izdvojit ćemo dvije. Rusku pjesnikinju Anu Ahmatovu upoznao je kad je s mužem, pjesnikom Nikolaijem Gumilevim, došla u Pariz na medeni mjesec. Premda nije odgovarala idealu njegove ljepote, postali su ljubavnici te ju je počeo opsesivno slikati: stvorio je dvadeset njenih portreta, njoj poklonivši šesnaest. U strahu od supruga, krila je aferu kao zmija noge te zadržala tek jednu sliku, dok je ostale uništila. U jeku Prvoga svjetskog rata, shvativši da ju je zamijenio drugom, slomljenog srca se vratila u St. Peterburg, gdje joj je život bio ispunjen nizom tragedija. Suprug i sin su joj odvedeni u logor, a Staljinov režim je zabranio njezinu poeziju, uništavao joj knjige i prisilio je na umjetničku šutnju. Godine 1940. počela je pisati čuvenu “Poemu bez junaka”, u kojoj je prvi put imenom spomenula bivšeg ljubavnika Modiglianija.
Sljedeća zlosretna muza bila je četrnaest godina mlađa studentica umjetnosti Jeanne Hébuterne, djevojka iz ugledne katoličke obitelji. Otac i majka svim sredstvima su je pokušavali odvojiti od pijanca, narkomana te, što je za njih bilo još neprihvatljivije, Židova, no Jeanne je tvrdoglavo slušala svoje srce. Život s Modiglianijem donio joj je patnju, u vidu njegovih nevjera i pogane ćudi, ali i kćer te trbuh u kojem je nosila sina. Koliko su ga potomci veselili, svjedoči slikarevo pismo prijatelju: “Debljam se i postajem cijenjeni građanin… Imat ću dvoje djece. To je nevjerojatno, to je odvratno”. Rođenje sina nije, međutim, dočekao: preminuo je od tuberkuloze. Luda od očaja, Jeanne je istog dana skočila u smrt s prozora na petom katu. Bila je u devetom mjesecu trudnoće. Ženu koja je bez njega odbila živjeti i uz koju je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise Modigliani je naslikao barem dvadeset pet puta.
Velika Sue
Britanski slikar Lucian Freud bio je kompleksna osoba – uvjereni smo da ga ni slavni djed Sigmund, tvorac psihoanalize, ne bi lako dokučio. Istodobno je bio serijski ženskar (neki procjenjuju da je po Londonu “posijao” četrdesetak nezakonitih potomaka) i pustinjak koji je gotovo patološki čuvao privatnost; stoik predan napornom radu i lakomisleni kockar; namrgođeno gunđalo i bonvivan. Na njegovim platnima nema uljepšavanja istine: naturalistički aktovi otkrivaju obješenu kožu, popucale kapilare i poglede lišene nade. Za takva djela, valjalo je naći adekvatne modele.
Sue Tilly, groteskno debela službenica u uredu za zapošljavanje, fascinirala je Freuda svojom “čvrstoćom, stamenošću, istinski zemljanom kvalitetom”. Big Sue, kako joj je tepao, našalila se na vlastiti račun: “Mislim da me izabrao za modela jer je za male novce dobio veliku vrijednost. Točnije, mnogo mesa”. Njen portret u prirodnoj veličini, “Benefits Supervisor Sleeping”, trinaest godina kasnije bit će prodan na aukciji za nevjerojatna 33.6 milijuna dolara, čime će Freud postati najskuplji živući slikar na svijetu. Kupac je želio ostati anoniman, no pretpostavlja se da je riječ o ruskom tajkunu Romanu Abramoviču.
Lice iz snova
Ekscentrični umjetnik Salvador Dalí, perjanica nadrealističkog pokreta, ženu svoga života sreo je na jednoj zabavi. Kad je upoznao jedanaest godina stariju rusku emigranticu Helenu Diakonovu, koju su svi zvali “Galom”, slikar je bio frapiran: njezina kruškolika stražnjica bila je identična onoj koju je naslikao na platnu “Djevojka iz Ampurdána” tri godine ranije… A lice nepoznate žene bilo je neobično slično licu koje mu se od djetinjstva javljalo u snovima! U trenutku je spoznao da je zaljubljen. Postojao je tek omanji tehnički problem: Gala je bila udana za njegova bliskog prijatelja Paula Éluarda, na čijem je portretu baš tih dana radio.
Kako vrline poput prijateljske odanosti nisu zauzimale visoko mjesto na Dalíjevoj ljestvici vrijednosti, odlučio je pošto-posto osvojiti ženu iz svojih snova. Dogovorili su se da će se sastati sljedeći dan. Kako bi polučio neizbrisiv dojam, ćaknuti slikar na spoju se pojavio kose namazane kozjim izmetom, s krizantemom zataknutom iza lijevog uha. Umjesto da pobjegne glavom bez obzira, Gala mu je jednostavno rekla: “Odsad se više nećemo razdvajati”. Bio je to početak pola stoljeća dugačke veze sa ženom koja će mu postati seksualna partnerica, neumoljiva kritičarka, menadžerica, muza i model za mnoga platna.
“Sve sam joj dao, pa i patnju”
Sinonim bezvremenske ljepote i otmjenog šarma, venecijanski “Hotel Danieli” stoljećima privlači aristokrate, okrunjene glave, ambasadore i slavne umjetnike. Pred njim su se upoznali Eleonora Duse, najslavnija glumica svoga vremena, i Gabriele D’Annunzio, pjesnik, dramaturg i političar. Iza lijepe žene bio je mučan razvod, praćen nizom nesretnih veza. Kad je ugledala šest godina mlađeg D’Annunzija, Duse je, unatoč činjenici da je ovaj bio nizak i ćelav, uskliknula: “Vidim sunce!”. Petnaestak minuta kasnije, završili su u hotelskoj sobi, trgajući odjeću jedno s drugog.
Ljubav je potrajala osam godina, dok glumica nije shvatila da je njen odabranik iznimno posesivan i okrutan, uz to nevjeran čovjek. “Bila je moja muza. Sve sam joj dao, pa i patnju”, govorio je on. Nije lagao: igrajući, nerijetko pod cijenu fijaska, glavne uloge u njegovim dramama, Eleonora je svoju respektabilnu karijeru stavila na kocku. Uz to, iscijedio ju je financijski – obilazila je kazališta s njegovim komadima, potrošivši bogatstvo da ih inscenira te, unatoč slabom uspjehu, zadrži na repertoarima. “Odužio” joj se romanom “Oganj”, prikazavši je u liku ostarjele glumice koja se odriče ljubavi kako ne bi stajala na putu karijeri genijalna mladog pisca. Pogađate, potonji lik je zasnovao na samome sebi, odnosno slici koju mu je pružao njegov prenapuhani ego.
Piše: Lucija Kapural
