U starom Rimu, kao i drugdje, kazne za zločine bile su raznolike i strogo propisane. Za svaki prijestup postojala je točno određena sankcija, no unutar istog zločina kazne su se razlikovale. Nije bilo svejedno jeste li ubili nepoznatog na ulici ili člana vlastite obitelji. Ako ste digli ruku na nekog sebi bliskog crno vam se pisalo. Jedna od najstrašnijih kazni bila je poena cullei, što je doslovno značilo “kazna u vreći”. Ova metoda nije bila statična i mijenjala se tijekom dugog razdoblja postajanja rimske države. Prvi put je zabilježena u 1. stoljeću pr. Krista, no povjesničari vjeruju da se primjenjivala i znatno ranije. O njoj je prvi pisao Tit Livije prema kojem je Marcus Publicius Malleolus ubio svoju majku te je kažnjen ovom kaznom.
Vreća dobiva žive dodatke
Malleolus je najprije pretučen, a potom su mu obučene drvene cokule, te je nakon toga strpan u vreću koja je čvrsto zatvorena i bačena u rijeku. Kažu da je car Klaudije ovu kaznu primjenjivao češće nego itko prije njega. S vremenom kazna je postajala sve okrutnija te je počela podrazumijeva i životinje u vreći, poput zmije, pijetla, psa i majmuna. Već početkom carskog doba, uz osuđenika su u vreću stavljaju zmije, a kasnije i druge životinje. Ta je kombinacija postala “standardna”, ali ako određene životinje nisu bile dostupne, zamijene su bile dopuštene. Vjerojatno je bila riječ o čovjekolikim majmunima koji su bili kadri raskomadati čovjeka u vreći. Prvo su u vreću dolazile samo zmije, a kasnije i druge životinje. Bičevanje do krvi prije zatvaranja u vreću, imalo je svoj cilj: potaknuti životinje da nasrnu na čovjeka i time mu pojačaju patnju.
Hadrijanova alternativa
Za vrijeme cara Hadrijana, osuđenicima za ubojstvo bliskog srodnika ponuđena je “alternativa” u vidu arene. U areni bi tijela osuđenika na smrt završila kao hrana divljim zvijerima. Dilema je bila jasna – vreća ili zvijeri. Tijekom 3. stoljeća kazna je pala u zaborav, no oživio ju je car Konstantin. On je u vreću vratio samo zmije, dok je dva stoljeća kasnije Justinijan vratio punu životinjsku postavu. U bizantskoj praksi ova je kazna potrajala još oko 400 godina, sve dok nije zamijenjena spaljivanjem.
Može se pretpostaviti da su zmije grizle u vreći no smrt nije nastupala odmah. Čovjeka je zasigurno morao dograbiti i poveći majmun. Pas i pijetao bili su najvjerojatnije kolateralne žrtve, osim ako nisu bili izbezumljeni od gladi jer je tada bilo za očekivati da su i oni krenuli u napad. U takvom scenariju, utapanje je bio svojevrsni blagoslov.
Ne zna se koliko je vreća sa živim sadržajem ostajala na površini. Patnji onih koji su bili unutar vreće doprinosila je i slabija propusnosti kože, zbog čega je vreći trebalo više vremena da potone. Kada se sve zbroji, koliko god nevjerojatno zvučalo, ispada sa su žda bile humaniji odabir jer je smrt tu nastupala brže.
Piše: Sonja Kirchhoffer
