Jedna od najturbulentnijih geoloških epoha zacijelo je bio ordovicij. Nazvan je po keltskom plemenu Ordovices u sjevernom Walesu, a 1979. ga je definirao geolog Charles Lapworth te time razriješio veliku svađu u svojoj struci. Naime, kamene ostatke na sjeveru Walesa dio je stručnjaka svrstavao u kambrij a dio u silur, no Lapworth je shvatio da se fosilni ostaci u njima razlikuju od onih iz tih epoha te ih je odlučio svrstati u vlastito razdoblje.
Eksplozija života
Ordovicij je započeo prije 495 milijuna godina, a trajao je oko pedeset dva milijuna godina. To razdoblje paleozoika, drugo po redu, bilo je obilježeno jednoličnom klimom, toplim morima, intenzivnom vulkanskom aktivnošću i postupnim obogaćivanjem atmosfere kisikom, što je omogućilo nagli razvoj brojnih biljnih i životinjskih vrsta.
Ordovicij predstavlja jedan od vrhunaca u razvoju života na Zemlji: dok je flora pretežno bila zastupljena algama, od morskih životinja pojavili su se glavonošci, brahiopodi, koralji, školjkaši, puževi, bodljikaši, ribe i trilobiti.
Neobični primjerci faune
Potonji, člankonošci koji su živjeli u plitkim morima, bili su uistinu osebujna stvorenja. Disali su škrgama, a njihova tijela, prekrivena kalcitnim štitom, bila su podijeljena na tri režnja odnosno lobusa, glavu, grudni koš i rep – otuda njihovo neobično ime. Ono što je specifično za ove prapovijesne životinje, pretke današnjih rakova, jesu dramatične razlike u dimenzijama: najmanji primjerci bili su dugački tek nekoliko milimetara, dok su neki njihovi srodnici bili duži od metra. Kako su trilobiti rasli, oslobađali su se svoga izvanjskog štita odnosno hitinskog oklopa, koji im je postajao tijesan. Upravo su ti štitovi pronađeni kao fosilni ostaci. Premda bi se na prvi pogled moglo zaključiti da je riječ o primitivnim stvorenjima, tome nije tako. Riječ je, naime, o prvim životinjama s vidnim sustavom, i to prilično sofisticiranim. Njihove oči bile su sastavljene od većeg broja heksagonalnih leća, baš poput onih u današnjih rakova, vilinskih konjica i pčela.
Osim trilobita, u ordoviciju su osobito rasprostranjene bile spužve, jednostavni organizmi bez usta, živčanog sustava i osjetilnih organa pričvršćeni za morsko dno, te graptoliti, koji su tada bili na vrhuncu razvoja. Za neupućene, riječ je o skupini sitnih morskih životinja s hitinskim skeletom. Živjeli su u kolonijama koje su se sastojale od niza hidroidnih polija smještenih na osi, a svaki od njih bio je u posebnom hitinskom ovoju. Više osi bilo je pričvršćeno na neki predmet koji je plutao na vodi, ili je bilo povezano zajedničkim mjehurom.
Najveći nestanak u povijesti vrsta
Nakon ledenog doba, ordovicij je okončan jednim od najvećih nestanaka vrsta u povijesti Zemlje: najmanje stotinu porodica mrskih životinja nestalo je prije početka silura, što nazivamo ordovicijskim izumiranjem. Postoje mnoge teorije o uzrocima ledenog doba, no kao najzanimljiviju izdvojit ćemo onu američkih znanstvenika, koji su krivca pronašli u – svemirskoj prašini!
Naime, pad temperature, koji je doveo do masovnog izumiranja živih organizama, znanstvenici su povezali s prašinom koja se formirala prilikom sudara asteroida iz orbita Marsa i Jupitera. Padala je na naš planet tijekom dva milijuna godina: njena koncentracija postala je toliko velika da je blokirala Sunčevu svjetlost, što je pak dovelo do pada temperature na planetu. Mnogi empirijski dokazi upućuju na ove zaključke. Primjerice, tragovi svemirske prašine pronađeni su u morskom vapnencu kod Sankt-Peterburga, kao i u kompozitnim uzorcima u naselju Kinnekulle na jugu Švedske.
Piše: Lucija Kapural
