Često sebično mislimo da jedino mi imamo emocije jer smo navodno superiorna bića. Doduše, zbog svojih performansi, prvenstveno praktične tjelesne građe povezane s inteligencijom – jesmo na vrhu ljestvice, na žalost svih ostalih. No nismo jedini koji osjećaju tugu.
Povratak na grobove
Među životinjama koje iskazuju snažan osjećaj gubitka ističu se slonovi. Njihovo ponašanje nije pragmatično, već duboko emocionalno. Znanstvenici su zamijetili da slonovi pokapaju preminule članove krda lišćem, granjem i zemljom, te ostaju uz njihova tijela satima, pa čak i danima – a viđeni su kako se vraćaju na ta mjesta i godinama kasnije.
Slonica Victoria i njezina kći Noor
U lipnju 2013. godine, u kenijskom Nacionalnom parku Samburu, umrla je slonica Victoria u dobi od 55 godina. Slonovi iz njezina krda uznemireno su se okupili oko njezina tijela. Među posljednjima koji su je napustili bio je njezin 14-godišnji sin Malassolo. Na Victorijinom licu kasnije su pronađene dvije posjekotine, za koje se pretpostavlja da su nastale dok ju je sin pokušavao podići kljovama. Uz njega je tu bila i Victorinija kći Noor, koja je plakala, a znamo da slonovi plaču kad su pod stresom ili su uplašeni. Iako znanstvenici upozoravaju da ne smijemo doslovno preslikavati ljudske emocije na životinje, jednako je neodgovorno ignorirati ono što promatrači jasno vide; a to je ponašanje koje održava duboku tugu, zbunjenost i gubitak.
Složene emocije slonova
Tugu slonova znanstvenici povezuju s njihovim složenim društvenim strukturama. U BBC-jevoj seriji o Africi prikazana je priča o slonici koja je tijekom velike suše u Keniji pokušavala spasiti svoje mladunče. Kada je ono izdisalo od gladi, majka ga je pokušala podići, a zatim je stajala nad njim sat vremena prije nego što je nastavila dalje. Taj odlazak nije bio znak ravnodušnosti, već stresne reakcije, slične onima koje ljudi pokazuju u kriznim trenutcima, kada se moraju brzo prilagoditi kako bi preživjeli.
Znanstvenici smatraju da slonovi ne doživljavaju smrt na apstraktnoj razini, ali je percipiraju kao gubitak koji mijenja dinamiku zajednice. Njihova reakcija na smrt, poput tugovanja, pokopa, povratka na grobove, svjedoči o emocionalnom bogatstvu koje dijele s nama.
U dokumentarnim emisijama, često se ističe da se ljudi ne smiju miješati u prirodni poredak stvari. No, istina je da smo se već duboko umiješali izazivanjem naglih klimatskih promjena, pa onda i suše u konkretnom primjeru, a koje sve češće pogađaju afričke savane. Znanstveno je opravdano promatrati živi svijet bez intervencije, ali ljudski je teško ostati ravnodušan. Gledati kako mladunče umire od gladi, dok znamo da je suša vjerojatno izazvana našim postupcima — to je trenutak u kojem se znanost i savjest sudaraju. I dok slonovi tuguju u tišini, možda je vrijeme da mi progovorimo — ne samo o njihovim emocijama, već i o našoj odgovornosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
