Među škotskim pasminama ističu se Skye terijeri koji slove za dražesne psiće malog rasta i dugog tijela. Lako se prepoznaju, po šiškama koje im padaju preko očiju. Ova šarmantna pasmina poznata je po samouvjerenosti i hrabrosti. Često se povezuje sa slavnim Bobbyjem, psom koji je živio u Edinburghu u 19. stoljeću. Iako postoje nesuglasice oko njegove točne pasmine, većina izvora navodi da je najvjerojatnije bio Skye terijer.
Tko je bio John Gray?
Prema jednoj verziji, Bobbyjev vlasnik bio je stočar John Gray, koji je umro tijekom stočarskog sajma. Raširenija priča tvrdi da je Gray bio vrtlar koji je doselio u Edinburgh 1850., te se zaposlio kao gradski čuvar. Zbog prirode posla dobio je psa za patroliranje gradom, što Bobbyja čini gradskim, odnosno policijskim psom. Psi su tada bili nužni na tržnici tijekom rasprodaje stoke. Nakon radnog dana Gray i njegov pas redovito su svraćali u gostionicu gdje bi zajedno jeli. Teški uvjeti života i rada učinili su svoje i Gray je obolio i umro od tuberkuloze 1858. godine. U tom trenutku Bobby je bio star samo dvije godine.
Niz pitanja
Prema legendi, Bobby je nakon smrti vlasnika odbio napustiti groblje Greyfriars Kirkyard, smješteno uz staru gradsku jezgru. No, postavlja se pitanja: je li Bobby bio uistinu policijski pas i ako je, je li njegova služba mogla prestati sa smrću Johna Graya? Ako zanemarimo to, ostaje dvojba – je li pas bio toliko vezan uz vlasnika ili nije s ostatkom Johnove obitelji razvio bliske veze? Unatoč svemu, Bobby je osvojio srca sentimentalnih Viktorijanaca, iako ga nitko nije trajno primio pod svoj krov.
Čemu sve to?
Čuvari groblja pokušavali su Bobbyja otjerati, ali su s vremenom odustali. Tijekom tog vremena Bobby je postao turistička atrakcija. Povremeno bi odlazio po hranu u obližnju gostionicu, a zatim se vraćao na groblje. Manje je poznato da je policijski narednik Scott psa naučio da dolazi u gostionicu Johna Trailla na zvuk pucnja iz pištolja. No, ta je gostionica otvorena tek nekoliko godina nakon Grayove smrti, pa ne može biti mjesto gdje su pas i vlasnik redovito jeli. Taj detalj, čini se, nikome ne smeta. Pitanje je zašto je tome tako? Ponajprije jer je priča bila isplativa za grad, i za neke pojedince više od drugih.
Lordova promišljena gesta
Godine 1867. uveden je zakon prema kojem su svi vlasnici pasa morali platiti dozvolu od 7 šilinga. Sir William Chambers ponudio se platiti Bobbyju dozvolu. U današnjem novcu to bi iznosilo između 40 i 50 funta, što nije bilo malo. Uz dozvolu Bobby je dobio ogrlicu s natpisom koji je uključivao ime psa i donatora. Ogrlica se danas čuva u Muzeju u Edinburghu. Gesta donacije je bila promišljena, bio je to PR, u vremenu prije nego se tako zvao, koji je lordu donio veću popularnost i prepoznatljivost.
Jedan ili više Bobbyja?
Pas je uglavnom boravio vani nekada na groblju, ali nije se protivio i ugodnim drugim prenočištima. Prema nekim arhivskim podacima, nije jasno je li postojao samo jedan Bobby ili više pasa koji su služili toj svrsi. Legenda kaže da je pas nadživio svog vlasnika za 14 godina, a potom mu se pridružio na istom groblju. Pred kraj života navodno je obolio od raka čeljusti. U to vrijeme je bogata i plemenita dama Georgina Burdett-Coutts darovala gradu spomenik s njegovim likom.
Spomenik i turistička patina
U Muzeju grada Edinburgha se danas nalazi njegova zdjelica, kao i fotografije na kojima se javljaju psi koji uvijek ne nalikuju jedan drugome, te gipsani odljev za koji se tvrdi da je napravljen za života starog psa. Spomenik Bobbyju je prvotno bio fontana s dvije razine, jednom za konje, a drugom za pse. Opskrba vodom je prekinuta još 1975. godine iz higijenskih razloga, ali je spomenik i dalje ostao stajati nasuprot starog groblja. Turisti ga redovito posjećuju, a brončana patina na njušci svjedoči o lakovjernosti onih koji vjeruju da će im trljanje nosa donijeti sreću.
Što to govori o našem društvu?
Priča o Bobbyju, kada se ogoli od slojeva romantizacije, postaje ogledalo društva koje je spremno izgraditi vlastitu sliku koja je suosjećajna, plemenita i moralna unatoč tome što su motivi njezine izgradnje sebični. U viktorijanskom društvu, priča o vjernom psu nosila je utjehu i nadu u postojanje dobrote, čak i kada je ona bila izmišljena. Sve to otvara pitanje: “Je li naše društvo sposobno za istinsku suosjećajnost ili samo za njezinu simulaciju?”
Piše: Sonja Kirchhoffer
