Arheologiju možemo zamisliti kao neku vrstu vremeplova: omogućuje nam uvid u kulturu, običaje, vjerovanja i svakodnevni život davno minulih civilizacija. Za vas smo odabrali nekoliko uzbudljivih otkrića koja je ova znanost ostvarila zadnjih godina!
Tajna genetskog podrijetla Egipćana
Egipatski znanstvenici proučili su genetske podatke čak devedeset mumija iz Abusir el-Maleka, arheološkog nalazišta stotinjak kilometara udaljenog od Kaira te povezanog s kultom Ozirisa, boga zagrobnog života. One najstarije potječu iz doba Novog Kraljevstva (oko 1.400 godina prije Krista), kad je utjecaj egipatske kulture bio na vrhuncu, a najmlađe datiraju iz vremena kad je Egipat bio provincija Rimskog Carstva.
“Već dugo se vode rasprave o genetskom podrijetlu drevnih Egipćana”, objasnio je arheolog Johannes Krause. “Jesu li suvremeni Egipćani izravni potomci drevnih Egipćana? Postoji li genetski kontinuitet Egipćana? Jesu li strani osvajači promijenili njihovu genetiku, primjerice, jesu li Egipćani postali ‘Europljani’ nakon što je Aleksandar Veliki osvojio Egipat? DNK koji smo ekstrahirali iz zubi i kostiju mumija odgovorio je na mnoga od ovih pitanja”.
Genomi su, naime, pokazali da – za razliku od suvremenih Egipćana – drevni Egipćani nisu povezani sa stanovništvom subsaharskog područja. Najbliže genetske veze su one s ljudima drevna Bliskog istoka, to jest Irakom, Turskom, Izraelom, Jordanom, Sirijom i Libanonom. Trupla na kojima je ova sofisticirana genetska studija obavljena pripadala su ljudima iz srednje klase, a ne plemstvu.
Zapisano u urinu
Arheološko nalazište Aşıklı Höyük u turskom gradu Aksarayu neiscrpan je izvor spoznaja o životu u razdoblju neolitika. Prije deset tisuća godina, skupina lovaca-sakupljača zadržala se na toj plavnoj ravnici te ondje ostala čitav jedan milenij, a znanstvenici su tijekom godina pronalazili ostatke njihovih nastambi, brojne artefakte te nedirnute kosture ispod prastarih zemljanih podova.
Arheolog Jordan Abell se, međutim, na lokalitet zaputio iz drugih razloga – odlučio je analizirati urin prastanovnika Aşıklı Höyüka! Proučavajući kvantitetu i sadržaj prastare mokraće (preciznije, nitritnih kristala), kako ljudi tako koza i ovaca koje su ondje živjele, Abell i njegovi suradnici rekonstruirali su populaciju ljudi i životinja od prije 10.000 godina. Ova nova metoda iznjedrila je dokaze o domestifikaciji koza i ovaca u to doba – stanovnici Aşıklı Höyüka vjerojatno su bili među prvima koji su pripitomili spomenute kopitare.
Ovo je ilustrativan prikaz prijelaza neolitičkih ljudi s lovaca u zemljoradnike i sjedilačku populaciju. Premda prilično kreativna, ova metoda ne može se primjenjivati svugdje. Naime, Aşıklı Höyük je iznimno suho mjesto, sa samo 400 milimetara kiše godišnje, te je, kao takvo, pogodno za prikupljanje depozita urina. Na vlažnijim područjima je, međutim, gotovo nemoguće proučavati tragove urina, jer voda u pravilu “izbriše” slojeve soli.
Kad se smrt namjeri na tebe
Prije nekoliko godina, talijanski arheolozi ostvarili su intrigantno no pomalo morbidno otkriće. Pronašli su, naime, kostur tridesetogodišnjeg muškarca poginulog u erupciji Vezuva, koja je 79. godine razorila Pompeje. Znanstvenici pretpostavljaju da je nesretni čovjek bježao od lavine, da bi ga golemi oblak pepela i prašine bacio unazad, nakon čega ga je poklopio kameni blok, po svoj prilici onaj od okvira vrata.
Premda se njegova sudbina doima zastrašujućom, stručnjaci naglašavaju da je po svoj prilici ostao na mjestu mrtav. Rebra su mu, naime, u potpunosti bila zdrobljena, a u takvom stanju doista nije mogao dugo patiti. Analiza je pokazala da je čovjek patio od degenerativne bolesti kostiju koja mu je onemogućavala punu mobilnost te vjerojatno zato nije uspio pobjeći na vrijeme.
Kad je Vezuv erumpirao, grad Pompeji i okolna sela našli su se zakopani ispod slojeva pepela, zbog čega su besprijekorno sačuvani. Iskapanja su započela u osamnaestom stoljeću, ali arheolozi ondje i danas pronalaze kosti stradalnika, kao i vrijedne artefakte.
Piše: Lucija Kapural
