Antropologija proučava čovjeka, njegovu povijesnu i geografsku raširenost, zakonitosti koje mu uvjetuju biološki i duševni razvoj, načela njihova međuodnosa te društvene i kulturne fenomene različitih ljudskih zajednica. Proučava i čovjeku slična bića, sve njegove evolutivne oblike, pa u širem smislu obuhvaća i čovjekove najbliže “srodnike” iz životinjskoga svijeta.
Pojam je 1501. godine skovao Magnus Hundt, no zanimanje za znanstveno proučavanje čovjeka datira još od antike – primjerice, “Biblija” obiluje antropologijskim opažanjima različitih naroda i njihova ponašanja, kao i usporedbom mnogih religija i mitova, a antički mislioci i liječnici poput Hipokrata raspravljaju o utjecajima okoline na čovjeka ili ga opisuju u okviru životinjskog svijeta.
Do pojave Renéa Descartesa, zapadnu filozofiju prožimao je regionalizam i etnocentrizam, što je utjecalo i na kasniji razvoj antropologijskih spoznaja. Naime, u starom vijeku ljude su dijelili na građane Atene ili Rima i “barbare”; u srednjem na kršćane i “nevjernike”; u renesansi na obrazovane humaniste u odnosu na “vojnike” (konkvistadore). Od šesnaestog stoljeća, kad se tehnološki napredna europska kultura susreće s tradicionalnim kulturama različitih populacija svijeta, dolazi pak do spoznaje o postojanju “primitivnih”, “divljih” naroda.
Montesquieu i Rousseau tu neobjektivnu znatiželju zamjenjuju metodom interpretacije društvenih čimbenika, usporedbom različitih društvenih obrazaca i objektivnim tumačenjem njihovih uvjetovanosti dok, negdje u to vrijeme, znanstvenici poput Linnéa i Lamarcka stvaraju klasifikacije flore i faune, što omogućuje da se, prvi put, i čovjeka uvrsti u neku zoologijsku kategoriju, konkretnije, primate. Nadalje, klasificiraju se ljudske vrste, počinje se govoriti o rasama, ali dolazi i do spoznaje o jedinstvenosti vrste Homo sapiens.
Do naglog razvoja antropologije dolazi u devetnaestom stoljeću, nakon pronalaska kostiju lubanje čovjeka iz Cro-Magnona i Neandertala te objave “Podrijetla vrsta prirodnom selekcijom”. U tome epohalnom djelu, Charles Darwin antropologiju je usmjerio prema problemima čovjekova podrijetla, a ne samo opisa suvremenih i “egzotičnih” populacija svijeta. Stvaraju se temelji znanstvenog istraživanja metodama prirodnih znanosti; osmišljava se znanost o nasljeđivanju, genetika, temeljena na ponovno otkrivenim istraživanjima Gregora Mendela; proučavaju se utjecaji okoline na razvoj čovjeka… Antropologijski evolucionizam iznjedrio je brojne dragocjene spoznaje, no s vremenom se javljaju kritike da je odveć usidren u prirodnoj znanosti.
Odgovor na te manjkavosti pruža kulturna antropologija, koja u fokus stavlja čovjeka kao društveno i kulturno biće. Obuhvaćajući društvene i kulturne pojave u cijelosti, s težištem na njihovoj interakciji, polazi od konkretnih istraživanja strukture i dinamike pojedinih sociokulturnih sustava i njihovih jedinstvenih obilježja, preko sagledavanja tipičnoga, do proučavanja općih obilježja ljudske kulture. Iz tog razloga, zadire u područja svih posebnih društvenih i humanističkih znanosti o čovjeku. Možda najveći doprinos ovoj grani antropologije dala je genijalna američka znanstvenica Margaret Mead (1901. – 1978.). Uz to, pisala je jasno, sugestivno i dovoljno jednostavno su njena djela bila razumljiva i zanimljiva laicima.
Kći sveučilišnog profesora i društvene aktivistkinje, bila je predodređena za ovu vrstu posla. Doktorirala je na prestižnom Sveučilištu Columbia, na kojem je od 1954. godine i predavala. Slijedeći primjer svoje mentorice Ruth Benedict, Meado se u svojim proučavanjima koncentrirala na probleme podizanja djece, ličnosti i kulture.
Središnja tema njenog rada bio je odnos pojedinca i kulturnog obrasca, odnosno ono što kulture čini posebnima i koherentnima, s posebnim naglaskom na procesima ljudskoga razvoja, od kupanja novorođenčeta do razmjene nježnosti među spolovima. Kroz terenski rad na Samoi, novoj Gvineji i Baliju, prepun izazova i opasnost, autorica “Spola i temperamenta u tri primitivna društva” dolazila je ne samo do spoznaja o različitim običajima, već i o onome što jesmo, što nas bitno čini ljudima.
Kad su je studenti jednom pitali koji je prvi znak civilizacije, očekivali su da će im pričati o oružju za lov ili pak o umjetničkim artefaktima drevnih naroda. Nemalo su se iznenadili kad su dobili sljedeći odgovor: “Bedrena kost koja je slomljena i liječena”. Znanstvenica je objasnila da, u životinjskom svijetu, lom femura znači sigurnu smrt – jedinka ne može bježati od predatora niti pribavljati hranu lovom. Drugim riječima, niti jedna životinja ne ne može ostati na životu dovoljno dugo da bi joj kost prirodno zacijelila. Tretirana bedrena kost kod ljudi znači pak da je netko uzeo vrijeme da pomogne ozlijeđenom, nosio ga na sigurno te bdio uz njega dok se nije oporavio. “Civilizacija je počela u trenutku kad smo odlučili pomoći bližnjem u nevolji. Najbolji smo kad služimo”, rekla je auditoriju. Govor je završila molbom: “Budite civilizirani!”
Piše: Lucija Kapural
