Po čemu je specifičan Hendersonov otok, nenaseljeni atol velik tek četrdesetak kvadratnih kilometara? Gdje je pronađen prvi dinosaur sa superkontinenta Gondvane s očuvanom kožom? Što su amoniti i zašto su njihovi fosili iznimno važni? Ako vas zanima paleontologija, uvjereni smo da ćete uživati u otkrićima koja je ova znanost ostvarila u novije vrijeme!
Dom endemskih ptica
Hendersonov otok, nenaseljeni atol u južnom Pacifiku, poznat je po nevjerojatnoj bioraznolikosti. Na ovome tektonski uzdignutom koraljnom otoku u arhipelagu Pitcairn, koji se od 1988. godine nalazi na UNESCO-vu popisu mjesta svjetske baštine, dom je pronašlo petnaestak endemskih vrsta morskih ptica.
Otok čija je ukupna površina manja od četrdeset kvadratnih kilometara često posjećuju znanstvenici, budući da je njegova ekologija više-manje nedirnuta ljudskim prisustvom, a svojim izoliranim smještajem pruža idealno okružje za proučavanje dinamike otočnog razvoja i prirodne selekcije.
Tijekom ekspedicije 1991. godine, znanstvenici su u jednoj od mnogobrojnih otočkih špilja otkrili fosilizirane ostatke ranije nepoznate vrste šljuke. Riječ je o ptici močvarici koja je, smatraju stručnjaci, izumrla prije više stoljeća. Kosti su dugo bile zaboravljene u podrumu Muzeja Prirodne povijesti u Canterburyju, a nedavno ih je detaljno proučio međunarodni tim znanstvenika.
Vrsta, koju su u čast čuvenog ornitologa Edwarda K. Saula nazvali Prosobonia sauli, jedna je od ukupno pet poznatih močvarica s Hendersonovog otoka. Četiri su izumrle a jedna – Prosobonia parvirostris (poznata i pod polinezijskim imenom Tuamotu) – i danas živi na tamošnjim obalama ali je, nažalost, ugrožena.
Stručnjaci pretpostavljaju da je Prosobonia sauli izumrla u jedanaestom stoljeću, što je koincidiralo s dolaskom ljudi na otok. Moguće je da su polinezijski doseljenici, koji su ondje živjeli do petnaestog stoljeća, na svojim brodovima donijeli štakore, koji su istrijebili ove neletačice.
Ove ptice imale su dugačke noge i uske ravne kljunove – obje karakteristike bile su prilagodba na život u tom području te su im omogućavale da se s lakoćom kreću u dubljoj vodi i love plijen.
Dlakavi dinosaur iz Brazila
Prije nekoliko godina, na području brazilske formacije Crato, otkopani su ostaci ranije nepoznate vrste dinosaura. Nazvan Ubirajara jubatus, ovaj gmaz je živio prije otprilike stotinu i deset milijuna godina, u razdoblju krede.
Po mnogočemu, riječ je uistinu osebujnoj životinji. U usporedbi s mnogim rođacima, bio je pravi patuljak – tek nešto veći od današnje kokoši. Tijelo mu je bilo prekriveno gustim, dugačkim krznom, a kosti ramena bile su neuobičajeno razvijene.
“Premda malena, ova životinja imala je impozantno držanje. Snažne kosti ramena, kao i bujna dlaka, imali su funkciju provlačenja spolnih partnera i zastrašivanja rivala”, ispričao je paleontolog David Martill. “Ne možemo u to biti posve sigurni, no pretpostavljamo da se radilo o mužjaku, budući da se ovakve karakteristike rijetko viđaju kod ženki”.
Dlaku ovog dinosaura kontrolirala je specijalna skupina mišića, slično kao kod pasa kad se nakostriješe ili dikobraza kad “isuču” bodlje ako se osjete ugroženima. Zahvaljujući upravo toj sposobnosti, mogao se vrlo brzo kretati, ali i regulirati tjelesnu temperaturu, što mu je povećavalo šanse za opstanak. Ubirajara jubatus je prvi dinosaur bez krila otkriven u formaciji Crato, a ujedno prvi dinosaur sa superkontinenta Gondvane s očuvanom kožom.
Amonit – simbol paleontologije
Zadnjih godina, paleontolozi su prikupili mnoštvo fosilnih ostataka amonita, izumrlih glavonožaca koji su živjeli u paleozoiku i mezozoiku, napose u jursko doba. Riječ je o iznimno važnim nalazima – pomoću ovih fosila se, naime, određuje relativna starost geoloških slojeva.
Nazvana po staroegipatskom bogu Amonu, ova stvorenja imala su simetrično spiralno savijene vapnene kućice, pregradama podijeljene u komorice. Te klijetke bile su ispunjene plinom, kako bi životinja, koja je živjela samo u zadnjoj pregradi, lakše plivala. Amoniti su hvatali plijen pomoću dugačkih pipaka, nakon čega bi ga usisavali organom u obliku savijene cijevi.
Preci indijske lađice, glavonošca koji i danas živi u Tihom oceanu, živjeli su u morskim dubinama, brzo se razvijajući i šireći, pa je do danas poznato preko šest tisuća fosilnih vrsta – od milimetarskih jedinki do pravih divova.
Njihovo proučavanje može dati dragocjene podatke za rekonstrukciju morskih dubina u prošlosti, te za događaje koji su odredili njihovu promjenu i nestanak prije kojih 66 milijuna godina. Zbog goleme znanstvene važnosti, ali i ljepote njihovih oblika, oduvijek su bili smatrani simbolom paleontologije.
Piše: Lucija Kapural
