Jedan od najvećih zločina od kada je “svijeta i vijeka”, izuzev možda neplaćanja poreza jest izdaja države. Naš glavni protagonist zvao se Helmuth Hübener. Rođen je u Hamburgu, u mormonskoj obitelji. Tijekom odrastanja, u vrijeme uspona nacizma, njegov je život bio isprepleten s događanjima na koje je presudno utjecala nacistička Njemačka. Stranka je krojila sve aspekte svakodnevice, pa je htio-ne htio, Helmutov život bio usko vezan uz nju. Što se točno dogodilo i kako je jedan mladić postao najmlađom žrtvom nacističkog režima, pročitajte u članku koji smo danas pripremili za vas.
Kristalna noć kao trenutak odluke
Kao osnovnoškolac, Helmuth je bio član izviđača. No, kada je nacistička stranka ukinula tu organizaciju i umjesto nje uvela Hitlerovu mladež, bio je prisiljen pridružiti joj se. Bilo je to 1935., a njegovo je članstvo trajalo samo tri godine. Presudan trenutak odluke o izlasku iz organizacije bila je Kristalna noć, kada se dogodio pogrom Židova, u noći s 9. na 10. studenoga 1938. Nacisti i njihove pristaše su u toj noći uništavali sinagoge, palili židovsku imovinu i napadali židovsko stanovništvo. Helmut je nemoćno promatrao kako se članovi mormonske crkve u Njemačkoj pridružuju nasilju. Sve je to na njega djelovalo poražavajuće, probudivši u njemu otpor i inat.
Kontakt s mladim istomišljenicima
Uskoro je počeo raditi kao pripravnik u administraciji, gdje je shvatio da nije osamljen u svojim razmišljanjima, i da je nešto “trulo u nacističkoj državi Njemačkoj”. Oko 1940. stupio je u kontakt s grupom mladih komunista u Hamburgu. Upoznao je Rudolfa Wobbea, 16-godišnjeg kalfu bravara, Karla-Heinza Schnibbea, 17-godišnjeg šegrta molera, a nešto kasnije pridružio im se Gerhard Düwer, 17-godišnji administrativni pripravnik. Helmuth je u međuvremenu počeo slušati strane strane rado stanice. Na BBC-ijevom programu čuo je stvari koje su bile u potpunoj suprotnosti onima koje je širila njemačka ratna propaganda. Odlučio je istinu podijeliti sa svojim sugrađanima. Uz pomoć trojice prijatelja, Helmut je sastavljao letke koje je pretipkao i raspačavao. U njima su iznošene najnovije vijesti s bojišta. Ustvrdio je da je netočno tvrdnja kako američka vojska nije dovoljno snažna da pruži otpor, te je osporavao izvješća o stanju na Istočnom bojištu.
Zlostavljanja
Mjesecima su Helmuth i prijatelji širili letke. U veljači 1942. kolega s posla vidio ga je kako piše tekstove i bez oklijevanja prijavio nacističkim vlastima. Helmuth je ubrzo završio u rukama hamburškog Gestapa, a zatim berlinskog, da bi konačno bio zatvoren u strogi berlinski zatvor Plötzensee, poznat po zlostavljanjima, ali i pogubljenjima. Iako je uhićen još 5. veljače 1942., na optuženičkoj klupi našao se tek nekoliko mjeseci kasnije, približno u kolovozu. Tijekom tog razdoblja bio je izložen mučenju i zastrašivanju, zajedno s prijateljima. Dugo je bio zatočen u samici, bez pokrivača i kreveta.
Tretiran kao odrasla osoba
U vrijeme suđenja imao je samo 17 godina, no unatoč tome suđeno mu je kao odrasloj osobi. Kada ga je sudac upitao misli li doista da će Njemačka izgubiti rat, odgovorio mu je protupitanjem: “Zar neće ?!” Na pitanje ima li što reći prije izricanja presude, Helmuth je izjavio: “Ja moram umrijeti, a da nisam počinio nikakav zločin. Sada sam ja na redu, a vi ćete tek doći na red.” Njegovi prijatelji osuđeni su na kazne u radnim logorima dok je on sam proglašen krivim za urotu i veleizdaju. Smrtna presuda glasila je odsijecanje glave. Stražari su ga obavijestili da je Hitler odbio ublažiti mu kaznu. Pogubljen je 27. listopada 1942. On je najmlađa osoba koju je ikada pogubio Treći Reich, odnosno njegov Narodni sud.
Helmuthovi prijatelji su kasnije iznijeli pojedinosti o procesu, a u kojem je Helmuth pokazao hrabrost i zrelost koja je bila daleko iznad njegove dobi. Kažu da je preuzeo većinu krivnje na sebe, kako bi svoje sudionike spasio kazne na koju je sam bio osuđen.
Piše: Sonja Kirchhoffer
