Vjerujemo da danas nema odrasle osobe na Zapadu koja nije čula za “Crvenog baruna”. No, izuzev konstatacije da je riječ o jednom od najboljih vojih pilota njemačkog ratnog zrakoplovstva, malo je podataka koji su se zadržali u memoriji javnosti. Zanima li vas život i smrt ovog velikana ratnog vojnog zrakoplovstva, pridružite nam se u čitanju članka kojega smo danas pripremili za vas.
Od promatrača do pilota
Manfred barun von Richthofen rodio se 2. svibnja 1892. u Breslauu (danas Wroclawu u Poljskoj), u pruskoj aristokratskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo školujući se kod kuće i baveći se gimnastikom, jahanjem i lovom. Kasnije se školovao u vojnim školama, a kao vrstan konjanik po završetku obrazovanja ušao je u vojnu službu; što se od njega i očekivalo jer su članovi njegove ugledne obitelji bili ne samo veleposjednici već i službenici pruskog kralja. Kada je počeo Prvi svjetski rat brzo je postalo jasno da rovovsko ratovanje čini konjicu neefikasnom i na kraju krajeva neupotrebljivom. Richthofen je bio ambiciozan i silno je želio ne samo sudjelovati u ratu već mu dati i svoj prepoznatljiv pečat, a zbog čega je tražio premještaj u zračne snage. Nakon obuke preuzeo je funkciju promatrača u avionu. U tom trenutku zrakoplovstvo je bilo svježa vojna grana. Piloti nisu bili cijenjeni, dapače na njih se gledalo kao na obične vozače automobila. Tako je i Richthofen u skladu sa svojim plemićkim statusom prvo u avionu imao ulogu promatrača tijekom izviđačkih misija, što znači da je sjedio iza pilota i promatrao situaciju ne bi li uočio položaj neprijatelja i uopće donio iz misije korisne informacije. Kasnije je u svojim izviđanjima dobio pušku, no kada se pokazalo da ne uspjeva pogoditi cilj donio je odluku da i sam postane pilot. Bio je impresioniran tadašnjim njemački pilotom Oswaldom Boelckeom koji je, kako se činilo, bez problema rušio neprijateljske avione. Boelcke nije bio samo odličan letač, već i taktičar te zapovjednik koji je utemeljio zračni kodeks. Kada ga je Richthofen upitao kako tako lako obara neprijateljske zrakoplove ovaj mu je odao jedno od svojih pravila, a to je da kada god može napada neprijatelja iznenada s visine i da pri tome sunce uvijek ostavlja iza sebe.
Zašto je Richthofen dobio nadimak “Crveni barun”
Tako je ponukan vlastitim frustracijama i uz to vrlo natjecateljski raspoložen odlučio postati pilotom. U početku se činilo da se Richthofen precijenio i da će u najboljem slučaju postati osrednji pilot, no stvari su se uvelike promijenile kada se navikao na svoj avion. Postao je tako dobar da ga je sam Boelcke pozvao u svoju lovačku eskadrilu. Richthofen se pokazao, poput svog mentora, izvrsnim taktičarem koji je u prvom planu imao pragmatičnost u službi eskadrile. Pripisuje mu se oko 80-ak pobjeda, što su povjesničari stavili pod znak upitnika, no dosadašnja istraživanja bazirana na dobro sačuvanoj dokumentaciji idu u prilog ovoj brojci. Svoj nadimak Richthofen duguje plemićkom statusu, ali i upotrebi crvene boje koja je bila nacionalna boja Pruske. S bojenjem aviona je započeo početkom 1917. U svojoj autobiografiji tada je zabilježio iduće: “Iz nekog razloga, jednog lijepog dana došao sam na ideju da svoj ‘sanduk’ obojim u jarko crveno. Rezultat je bio da apsolutni nitko nije mogao ne primijetiti moju crvenu pticu.” Upotreba boje je s njegove strane bila izraz prepoznatljivosti, ali i psihološke taktike zastrašivanja. Nisu svi njegovi avioni bili potpuno crveni, neki su imali samo obojene pojedini dijelove, no njegov najpoznatiji avion Fokker Dr.I bio je potpuno crven. Nakon što je obojio avion i drugi su članovi njegove eskadrile počeli bojiti svoje avione. Vjerojatno je da su željeli svog vođu učiniti manje uočljivim. Zapravo crvena boja je omogućavala Richthofenu da ga članovi eskadrile lako uoče i priskoče mu u pomoć ako je to potrebno. Bojenje je bilo i odraz njegove gotovo viteške kompetativnosti u kojoj je neprijatelja izazivao na dvoboj. Njegova obojena eskadrila dobila je ubrzo naziv “Leteći cirkus” što je bila posljedica ne samo raznolikosti boja i modela zrakoplova već i mobilnosti i medijske pompe koja je ovaj “cirkus” pratila. Zapravo je sam Richthofen volio uzimati trofeje s oborenih aviona, kada je god za to imao priliku. Unatoč svim uspjesima u praksi “Crveni barun” nije puno napredovao u smislu ranga jer je napredovanje u njemačkoj službi imalo svoj točno zacrtani redoslijed u kojem sin nije mogao nikako nadvisiti oca, a Richthofenov otac je bio, također, časnik u njemačkoj vojsci.
Posljednji let
Crveni barun je dakle započeto karijeru s Boelckeom, ali je kasnije dobio zapovjedništvo nad svojom eskadrilom Jasta 11 koja nije bila elitna, ali ju je on pretvorio u takvu. Tešku ozljedu glave zaradio je 6. srpnja 1917. tijekom borbi iznad Belgije. Tom prigodom je pogođen metkom u glavu. Ova je ozljeda dovela do problema s ravnotežom, mobilnošću, vidom. No usprkos silnim poteškoćama koje su nastupile gotovo odmah uspio je prizemljiti avion. Pokazalo se da je doživio tešku frakturu lubanje, kao i moždano krvarenje, što je ostavilo velike fizičke i psihičke posljedice. Iako je liječnička preporuka bila da više ne leti, on se tvrdoglavo vratio letenju nekoliko tjedana kasnije. Danas se smatra da je upravo ova nesreća iz srpnja dovela do njegova tragičnog kraja. Od hladnokrvnog adrenalnom nabrijanog pilota postao je melankoličan, iscrpljen i malodušan. Imao je dojam da njegov posao nikada ne prestaje i da će završiti onog trena kada bude srušen. Promijenu u karakteru otkrili su ne samo njegovi kolege već i njegova obitelj. Posljednji let Richthofena dogodio se u jutarnjim satima 21. travnja 1918. Dok je letio u blizini rijeke Somme uočio je da je njegov bratić Wolfram von Richthofen u nevolji, pa ga je pokušao zaštiti od neprijateljskog kanadskog pilota. U letu u kojem se “Crveni barun” fokusirao na neprijatelja zašao je duboko u neprijateljski teritorij – gdje je bio izložen pucnjavi sa zemlje i zraka. U jednom trenutku metak ga je pogodio i ušao mu u tijelo sa strane kroz pazuh oštetivši mu pluća, srce i jetru. Unatoč pogotku nastavio je letjeti još minutu do dvije, a sletio je dok je još bio pri svijesti. Smrt je nastupilo odmah nakon toga, a navodno je zadnja riječ koju je izgovorio bila “Kaputt”, odnosno “gotovo je”. Njegov je avion nakon toga vandaliziran jer je svatko želio imati neku uspomenu na proslavljenog njemačkog pilota. Naime, Richthofen je bio slavan i među neprijateljima koji su mu priredili svečani vojni pogreb.
Tijelo “Crvenog baruna” njemačka je vlada kasnije prebacila u Berlin, no tijekom Hladnog rata došlo je do oštećenja njegova groba što je navelo obitelj da mu tijelo premjesti u Wiesbaden u obiteljsku grobnicu Richthofen – gdje ono i danas počiva. Iza sebe nije ostavio nasljednike, no ostala je legenda koju je dodatno učvrstilo spektakularno slijetanje u smrtnom času, a u kojem je zadržao kontrolu nad avionom. Ova legenda, iako često u bazičnoj varijanti, i danas živi.
Piše: Sonja Kirchhoffer
