Mimikrija je strategija opstanka za mnoge današnje životinje. Riječ je o načinu na koji ove postaju manje primjetne: bojom i oblikom tijela oponašaju predmete, biljke i druge životinje iz svoga prirodnog okoliša, čime se štite od predatora. Ponekad se ova zaštitna prilagodba aktivira sezonski – primjerice, bijela jarebica zimi ima bijelo, a ljeti smeđe perje, kako bi se uskladila s krajolikom.
Osobito vješti “imitatori” su kukci. Niz leptira, stjenica i muha sliči osama, pčelama i stršljenima; morski insekti u pravilu su prozirni; stanovnici livada i šuma, poput gusjenica i konjica, izrazito su zelene boje, dok su oni koji žive na tlu i kori smeđi a pustinjski kukci boje pijeska. Kad miruju, mnoge od njih gotovo je nemoguće primijetiti – krila tropskoga leptira Kaldima inachys nalik su na osušeni list, paličnjak oblikom tijela oponaša grančicu, a Phyllium siccifolium, poznat i kao putujući list, ima vjeran oblik i boju zelena lista.
Da su insekti ovu sposobnost razvili još u prapovijesti, nedavno su dokazali kineski paleontolozi. Znanstvenici su, naime, pronašli fosilni dokaz mimetičke veze između dvije vrste mrežokrilaca, letećih noćnih kukaca velikih očiju i dugačkih ticala koji su živjeli početkom jure, te vrste lišaja nazvane Daohugouthallus ciliiferus. Ustvrdili su da su spomenuti insekti oponašali izgled lišaja kako bi se skrili od predatora. Na lokalitetu Daohugou, smještenom na sjeveroistoku zemlje, pronašli su fosile spomenutih insekata, stare više od 165 milijuna godina, te su shvatili kako iznimno nalikuju već otprije poznatoj biljnoj vrsti Daohugouthallus ciliiferus.
Voditelj istraživanja Hui Fang s ponosom ističe kako je riječ o najstarijem dokazu mimikrije ikad otkrivenom. “Dvije vrste mrežokrilaca, Lichenipolystoechotes ramimaculatus i Lichenipolystoechotes angustimaculatus, živjele su u staništu prepunom lišaja, pa je logično kako su upravo njih odabrali kao modele”, objašnjava znanstvenik.
Piše: Lucija Kapural
