Da stereotipna slika silovatelja i nekrofila nije pouzdana pokazuje slučaj serijskog ubojice Teda Bundyja, koji je na prvi pogled izgledao kao najnormalnija osoba na svijetu. Bundy je bio iznimno inteligentan i karizmatičan. Svojom pojavom i cijelim dojmom koji je ostavljao na druge, potvrdio je da zlo ne uzima uvijek ružno obličje, i da se može naći na potpuno neočekivanim mjestima.
Iako je priznao ubojstva nešto više od trideset žena, sumnja se da ih je bilo više od stotinu. Osuđen je na smrt, i dana 24. siječnja 1989. u 7 sati ujutro sjeo je na električnu stolicu u državnom zatvoru na Floridi. Njegovi čuvari navode da je tog jutra bio vidno uznemiren da je posrtao te da su mu po prvi puta u očima primijetili očaj.
Duhovite prikaze
No, muke zatvorskih čuvara tu nisu prestale. Godine 2001. zatvorski je čuvar iz državne kaznionice na Floridi, prije odlaska u mirovinu, ispričao novinarima da je nedugo nakon pogubljenja Teda Bundyja u zatvoru bilo više neobjašnjivih događaja povezanih s njim. Tako je, navodno, jedan od čuvara tijekom prolaska kraj komore za pogubljenje vidio prikazu koja sjedi na električnoj stolici.
Bio je uvjeren da mu se pričinilo, no kada je ponovno pri povratku prolazio kraj komore ugledao je istu prikazu, odnosno Teda Bundyja. Ovaj mu se smijao sa stolice. Ušao je u prostoriju i krenuo prema njemu, ali bi prikaza svaki puta nestala kada joj se približio.
Mozak bez vidljivih anomalija
Čuvari su ga nedugo nakon toga vidjeli i u njegovoj ćeliji gdje im se navodno samouvjereno rugao, govoreći: Pa, sve sam vas pobijedio, zar ne? Navodno poslije toga više nitko od čuvara nije ulazio bez pratnje u komoru za pogubljenje.
Nakon smrti izvađen mu je mozak kako bi se proučio. Smatralo se da na njemu trebaju biti vidljive anomalije, ali njegov je mozaik izgledao savršeno normalno. Tijelo mu je kremirano, a pepeo razasut prema posljednjoj želji po planinama države Washington, tamo gdje je donosio tijela svojih žrtava. Pretpostavljamo da je njegova želje trebala onemogućiti žrtvama osjećaj spokoja, odnosno kako im ni u smrti ne bi dao mira.
Piše: Sonja Kirchhoffer
