Island slovi kao zemlja vilenjaka, patuljaka i drugih mitskih bića, zemlja u kojoj možete promatrati kitove i svjedočiti čaroliji polarne svjetlost. Danas se Island smatra jednom od najsigurnijih država na svijetu, što ne iznenađuje s obzirom na to da cijeli otok broji tek nešto više od 400 000 stanovnika. No, iza te idilične slike krije se i mračna prošlost, koju ćemo danas razotkriti.
Tamo negdje na dalekom sjeveru
Da bismo stigli do Islanda, moramo krenuti daleko na sjever Atlantskog oceana, prema području smještenom između Grenlanda, Norveške i Škotske. Buduć da je veći dio otoka neplodan i neobradiv, stanovništvo je koncentrirano uglavnom uz obalu, osobito na jugu. Genetska analiza suvremenih Islanđana pokazuje da je oko 70 % njihova podrijetla potječe iz nordijskih gena. No kako se to zapravo utvrđuje? Riječ je o relativno novom, ali vrlo pouzdanom povijesnom izvoru – genetskom kodu.
Muškarci imaju X i Y kromosome koji se prenose na djecu. Kromosom X na kćeri, a Y na sinove. Analiza Y kromosoma pokazala je da većina današnjih Islanđana ima nordijske muške pretke. S druge strana X kromosom nasljeđujemo i od oca i majke, pa nije pouzdan za proučavanje ženskog podrijetla. Zato se u analizi ženske strane koristi mitohondrijska DNA, odnosno mali stanični “organ” koji nasljeđujemo isključivo od majki. Upravo ona otkriva da su dvije trećine ženskih predaka bile keltskog podrijetla, što znači da su moderni Islanđani genetski spoj nordijskih muškaraca i keltskih žena s područja Škotske, Irske i sjeverozapadnih britanskih otoka.
Seksualne robinje kao mračna pozadina vikinških pljački
Vikinški pohodi često su imali za cilj osim standardne pljačke i otimačinu žena. One su služile ne samo kao seksualne robinje, već su iskorištavane i u proizvodnji tekstila te drugim kućanskim poslovima. Tekstil je u Skandinaviji tradicionalno bio povezan sa ženama, pa se lov na robove može tumačiti i kao dio ekonomske strategije Vikinga.
Vikinzi su se s pohoda često vraćali sa ženama i djecom, što jasno ukazuje na postojanje seksualnog ropstva. Postoje naznake da su Vikinzi prakticirali poligamiju, što je u hijerarhijskom društvu značilo da su niži slojevi teže dolazili do žena, pa su posezali za ropkinjama koje su višestruko iskorištavali. Ako bi robinja počinila prekršaj protiv svog gospodara, mogla je biti kažnjena rezanjem udova ili žigosanjem lica. Život robova bio je strašan, tako kada bi gospodar preminuo, često se ubijao i njegov rob ne bi li ga služio i u zagrobnom životu.
Genetika tako ne otkriva samo podrijetlo, već priča i priču o nasilju, prisili i stvaranju nove populacije koja je mješavina nordijskih i keltskih običaja s prilično mračnom pozadinom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
