Ljudi srednjeg vijeka brinuli su o svom zdravlju u granicama svojih mogućnosti, a već su tada postojali postulati zdravog života koji su i danas aktualni, iako su bili rezervirani za pojedince iz slojeva elite. Srednjovjekovni lijekovi iz naše perspektive mogu djelovati šokantno, no ondašnja medicina ipak nije bila uvijek samo puka besmislica i bila je mješavina znanosti i čarobnjaštva.
Tko je sve pružao usluge liječenja u srednjem vijeku?
Medicinsko znanje se temeljilo na humoralnoj teoriji koja je potekla od drevnih grčkih i rimskih liječnika i filozofa. Prema njoj ljudsko tijelo se sastoji od četiri tekućine: crne žući, žute žući, krvi i sluzi, a koje su odgovorne za zdravlje, odnosno bolest. Ljudi su vjerovali da je čovjek zdrav dok su tekućine u ravnoteži. Ova teorija opstala je sve negdje do kraja renesanse. Na humoralnoj teoriji obrazovani su tadašnji liječnici koji su bili u službi elite i bogatog svijeta. Uz njih postojali su kirurzi koji su imali niži status od liječnika, a svoj su krvavi zanat učili kroz praksu, te su se bavili pitanjima prijeloma, rana i amputacija. Kirurzi su, također, bili rezervirani za one dublja džepa. Niži status su imali brijači-kirurzi koji su puštali krv, vadili zube, ali radili i druge potrebne stvari za šire slojeve stanovništva. Osim njih postojali su lokalni iscjelitelji koji su liječili na tradicionalni način, najčešće biljnim lijekovima, a oni su bili najpristupačniji najširem sloju sirotinje. Tu su bili i ljekarnici koji su radili u trgovinama i prodavali lijekove. Oni su bili lakše dostupni od liječnika, pa su njihove lijekove mogli kupiti ljudi raznih slojeva.
Što je bezoar i kakva je bila njegova uloga?
Liječnik je kako bi ustanovio prisustvo bolesti proučavao neravnotežu tekućina kroz mjerenje pulsa, analiziranje boje kože, kao i očiju, jezika i urina. Liječnici nisu samo pregledavali boju, teksturu i miris urina već su znali isprobati i kakvog je on okusa. Nakon te procjene određivao se odgovarajući tretman. U ono vrijeme bolesnici su se liječili najčešće u okrilju doma. U srednjem vijeku postoje hospiciji koji su bili manjeg kapaciteta te su brojali najčešće do 20 kreveta i obično su više služili kao utočišta za stare i nemoćne nego prava lječilišta. U njih prvo liječnici dolaze povremeno, a kasnije se javljaju posebne ustanove za liječenje. Jedan od popularnih lijekova koji je u Europu stigao s Bliskog istoka bio je i bezoar koji je podrazumijevao često običan snop dlaka, ali i drugih stvari poput slučajno progutanog kamenja, nađenog u probavnom sustavu životinja. Vjerovalo se da je bezoar bio djelotvoran protuotrov za svaku vrstu trovanja. Povijesni izvještaji sugeriraju da su bezoari mogli imati nekog uspjeha u neutraliziranju određenih otrova, posebice arsena, zbog svoje porozne strukture, koja bi potencijalno mogla apsorbirati toksine. No, razvojem znanosti bezoar je potpuno odbačen kao protuotrov.
U kakvoj su vezi astrologija i puštanje krvi?
Jedna od najpoznatijih metoda liječenja u srednjem vijeku, kao i kasnije, bila je metoda puštanja krvi. Iako djeluje banalno, nije to bilo tako jednostavno kao što se čini. S puštanjem krvi bila je povezana i astrologija, pa su se izrađivali astrološke karte kako bi se odredilo vrijeme i mjesto gdje će se nekom pustiti krv. Smatralo se da položaj nebeskih tijela utječe na zdravlje. Ako bi se pacijent žalio na bol u glavi, liječnik bi proučio odgovarajući horoskopski znak i njegovu vezu s tim područjem tijela. Nakon toga bi odabrao odgovarajuću venu prema rasporedu zvijezda i planeta iz koje bi potom pustio krv. Naravno, izrada astroloških karti bila je rezervirana samo za one s dubokim džepom dok su brijači-kirurzi bili puno jednostavniji u tom smislu.
Testisi lasice kao pomoć neplodnim ženama
U srednjovjekovnoj medicini se vjerovalo da testisi lasice pomažu neplodnim ženama. Tako se preporučivalo da se testisi lasice spale i pomiješaju s biljkom zvanom mišje uho. Nakon toga bi se smjesa pretvorila u prah i obliku tableta prodavala neplodnim ženama. Savjetovalo bi se pacijenticama da stave takvu tabletu u rodnicu te da trećeg dana imaju spolni odnos nakon kojega će zatrudnjeti. Iako većina navedenog iz ove perspektive djeluje sumanuto, postojali su savjeti koji su identični današnjim. Tako je knjiga “Režim za tijelo Elizabethe od Yorka”, a koja kaže da su za dobro zdravlje važna uravnotežena prehrana, dobar san, tjelovježba i odmor, izvorno potekala još iz sredine 13. stoljeća. Srednjovjekovna medicina bila je spoj znanosti, čarolije i tradicije. Iako je znanosti u njoj bilo relativno malo, ona je tu ipak bila dijelom prisutna. Neki od lijekova, kao i dijagnoze počivali su na promatranju i eksperimentiranju te su poslužili kao odskočna daska daljnjem razvoju medicine.
Piše: Sonja Kirchhoffer
