Što je to mikrolitizacija? Kakve su žrtve Tolteci prinosili svojim božanstvima? Što je nedavno otkriveno zahvaljujući tehnologiji poznatoj kao LIDAR? Ako vas zanima arheologija, uvjereni smo da ćete uživati u narednim recima!
Tajanstvene figure
Koncem ledenog doba, u devetom tisućljeću prije Krista, počeo je mezolitik odnosno srednje kameno doba. Ovo prapovijesno razdoblje obilježeno je ogromnim klimatskim promjenama: globalnim zatopljenjem, povlačenjem ledenog pokrova te posljedičnim podizanjem razine voda.
U kulturnom smislu, karakterizirale su ga lovačko-sakupljačje zajednice. Razvija se lov na brzu divljač i ptice, ribolov te skupljanje školjaka, što pak dovodi do izuma novih tehnologija.
Ključno obilježje mezolitika bila je tzv. mikrolitizacija, pojava oruđa i oružja manjih dimenzija – poput vrša, udica, harpuna, sjekirica, lukova i strijela – koje se izrađivalo od kamena, kosti, rogova, drva, trske ili rogožine. Pratilo ju je prvo pripitomljavanje životinja.
Mezolitički čovjek poznavao je prijevozna sredstva poput skija i sanjki, a za naseljavanja otoka i morskih obala upotrebljavali su se čamci izdubljeni u deblu te oni načinjeni šivanjem životinjskih koža. Nov način privrjeđivanja i prehrane postupno je smanjio nomadske migracije i omogućio stvaranje stalnijih naseobina.
Najbolje očuvano mezolitičko naselje sjedilačkoga načina života, što je inače značajka neolitika, jest Lepenski vir u Srbiji. Na tom lokalitetu, smještenom na desnoj obali Dunava, između 6000. i 5000. godine prije Krista nastala su jedna od prvih sela u Europi. Stručnjaci smatraju da su ljudi naselili te prostore zato što je je ondje uvijek bilo mnogo ribe, pa su se tako mogli nastaniti na jednome mjestu tijekom čitave godine.
Arheolozi su ondje pronašli ostatke sedam slojeva naselja mezolitičkih ribara i lovaca, primjerice, zemljanu podnicu premazanu crvenkastim vapnencem, ognjište od kamenih blokova, popločani ulaz, kamene žrtvenike te goleme tajanstvene skulpture ljudi i riba izrađene od riječnih oblutaka.
Dom Pernate Zmije
Brojni arheološki nalazi svjedoče o civilizaciji Tolteka, veličanstvenoj koliko i – iz današnjeg rakursa gledano – barbarskoj. Došavši sa sjevera, 856. godine osnivaju grad Tulu, da bi, tijekom desetog stoljeća, ovaj indijanski narod zavladao gotovo čitavim područjem današnjeg Meksika.
Sa sobom su donijeli ondje nepoznat jezik, nahuatl, te običaje koji su dijelom bili u koliziji s onima koje zatečenim u novoj domovini. Dok je Quetzalcoatl (“Pernata Zmija”), kralj-svećenik iz teokratske tradicije klasičnog razdoblja, zabranjivao ljudske žrtve, za ratnički narod Tolteka one su smatrane nužnošću. Stara božanstva zemlje i vode zamijenjena su onima nebeskim, a čak i Pernata Zmija u njihovoj teogoniji dobiva astralni značaj, poistovjećujući se s planetom Venerom.
Da toltečka božanstva bijahu ona od krvožedne vrste, svjedoči niz živopisnih frizova. Na njima su prikazani orlovi (solarni simboli) te jaguari (simboli toltečkog boga-vrača Tezcatlipoca, vladara noćnog vjetra i zaštitnika ratnika) koji vitlaju ljudskim srcima. To je tek jedan od dokaza da je ovo pleme prinosilo ljudske žrtvove svojim vječno gladnim nebeskim vladarima. Hramovi prestaju biti svetišta ograničenih dimenzija, u koja zalaze samo svećenici, te postaju goleme dvorane sa stupovima u kojima se okupljaju ratnici.
Na svome vrhuncu, politički i kulturni utjecaj Tolteka dosezao je do Yucatána i Gvatemale, da bi se njihova vlast nad središnjim Meksikom raspala upadom Chichimena. Kad su im Azteci u dvanaestom stoljeću razorili prijestolnicu, gubi im se ime te iščezavaju s povijesne pozornice.
Moćni LIDAR otkrio drevnu utvrdu
Pomoću laserskog radara poznatog pod akronimom LIDAR (eng. “Light Detection and Ranging” odnosno “svjetlosno zamjećivanje i klasifikacija”), arheolozi su na otoku u blizini Floride nedavno otkrili ostatke 454 godina stare španjolske tvrđave.
Za neupućene, riječ je o tehnici laserskog skeniranja zemljišta iz zraka, koja funkcionira na sljedeći način: stanoviti objekt se osvjetljuje laserom, nakon čega slijedi analiza reflektiranog svjetla.
Tvrđava, poznata kao Fort San Antón de Carlos, bila je dom jednim od prvih jezuitskih misionara u Sjevernoj Americi. Španjolci su je izgradili davne 1566. godine na Mound Keyu, otoku u Zaljevu Estero, koji je u drevnoj prošlosti bio prijestolnica indijanskog naroda Calusa.
Da se na tom području nalazila utvrda, bilo je poznato iz španjolskih povijesnih dokumenata, no njena točna lokacija otkrivena je tek zahvaljujući ovoj revolucionarnoj tehnologiji. “Na otoku smo već ranije nalazili grnčariju i nakit iz tih vremena, no ovo je najveće otkriće koje smo ostvarili”, ispričao je voditelj istraživanja William Marquardt, kustos Muzeja prirodne povijesti Floride. “Ovo je, naime, prvi dokaz da su na mjestu vladarske kuće naroda Calusa Španjolci izgradili utvrdu. Na samom početku iskopavanja, pronašli smo ostatke zidova izgrađenih od vapnenca pomiješanog s pijeskom, pepelom, vodom i smrvljenim ljušturama školjki. Španjolci su se, očito, koristili ovom primitivnom tehnikom kod podizanja tvrđave, a već otprije znamo da su je preuzeli od Calusa”.
Ovaj indijanski narod činili su lovci, ribari i skupljači koji su se gotovo dvije stotine godina odupirali europskoj kolonizaciji, da bi ih u konačnici pokosile zaraze koje je donio bijeli čovjek.
Piše: Lucija Kapural
