Svi znamo da stres nosi ozbiljne posljedice za zdravlje. U antičko doba ljudi vjerojatno nisu razmišljali o stresu kao mi danas, ali su ga svakako proživljavali, a često u daleko intenzivnijem obliku od nas danas. Da je car Valentinijan I. znao svoju sudbinu, možda bi pokušao kontrolirati bijes, ali nije, pa nije ni dobro završio.
Izvan bojišta mediokritet
Valentinijan I. je bio rodom iz današnjih Vinkovaca (Cibalae), a vladao je zapadnim dijelom Rimskog Carstva, od 364. do 375. godine, dok je njegov brat Valens upravljao istočnim dijelom. To je razdoblje u kojem je moć carstva već bila u laganom opadanju. Takvo je opadanje započelo smrću Marka Aurelija 180. Povremeni bljeskovi iznimnih vladara poput Dioklecijana nisu mogli zaustaviti opći pad. Valentinijan je bio uspješan vojni zapovjednik, ali izvan bojišta spadao je u red čisto prosječnih careva. Uspješno je ratovao preko Dunava i Rajne, kao što je uspješno utvrđivao granice i održavao kontrolu svog teritorija, no u gospodarskom smislu njegovo je carstvo bilo daleko od prosperiteta.
Gozba s tragičnim ishodom
Jedna od barbarskih skupina s kojima se Rim sukobljavao bili su germanski Kvadi, smješteni uz sjeverni Dunav. Kada je Rim izgradio utvrde na njihovoj zemlji 373., Kvadi su odlučili pregovarati s Rimom. No, Rimljani su ih stalno ignorirali. Valentinijanov sin Marcelijan odlučio je riješiti spor na tipično “rimski način”. Kako bi Kvadima pokazao rimsko gostoprimstvo pozvao je plemenske starješine na gozbu, a kada su se svi okupili jednostavno ih je dao pobiti. Tako su problemi tek započeli.
Bijes koji je ubija
Nakon masakra, Kvadi su se udružili sa Sarmatima i krenuli u rat protiv Rima. Rim je odmah poslao dvije legije da se pozabave ovim problemom, no razbili su ih Sarmati Valentinijan I. je za njihov poraz saznao tek 374. godine. Kako je za to čuo zimi odlučio je pričekati proljeće i krenuti tada iz Triera prema Brigetiju. Pokušao je pregovarati sa Sarmatima koristeći taktiku “Divide et impera”, no bez uspjeha. Zatim je krenuo u osvetničkih pohod protiv Kvada, kojima je palio sela i masakrirao tamošnje stanovništvo. Kada su Kvadi zatražili pregovore, Valentinijan je bio uvjeren u pobjedu. No, izaslanstvo koje je stiglo pred njega nije pokazalo poniznost već je krenulo s optužbama kojima su jasno dali do znanja da neće tolerirati rimsko nasilno ponašanje, i da će nastaviti s napadima na sagrađene rimske utvrde. Car nenaviknut da mu netko proturječi, počeo je histerizirati, pocrvenio je od bijesa i srušio se mrtav. Pretpostavlja se da je umro od moždanog ili srčanog udara. S obzirom na stupanj razvoja medicine u 4. stoljeću nije mu bilo spasa. Valentinijan I. je imao cijelog života problema s kontrolom bijesa pa su brojni njegovi podanici bili usmrćeni upravo zbog njegove nasilne prirode. Navodno su njegovi ljubimci medvjedi bili zahvalni caru na čestim likvidacijama u kojima bi se redovito gostili žrtvama.
Umro je 17. studenog 375. u Brigetiju, kraj današnjeg Komároma u Madžarskoj. Njegovom smrću započinje još intenzivniji pad zapadnog Rimskog Carstva.
Piše: Sonja Kirchhoffer
