Godine 1851. slučajni pronalazak kamene ploče na otoku Krku izazvao je senzaciju u akademskim krugovima jer se vjerovalo kako uklesana slova sadrže tajnu poruku ili skriveni kôd. Tek dvadesetak godina kasnije otkriveno je kako je riječ “tek o kraljevoj darovnici”. Ipak, to ne umanjuje značaj Bašćanske ploče. Dapače… Najdulji i tekstom najbogatiji epigrafski spomenik hrvatske povijesti i kulture pronađen je u Baškoj na otoku Krku 1851. godine. Mladi bašćanski svećenik Petar Dorčić slučajnim čišćenjem ranoromaničke crkve sv. Lucije u Jurandvoru pokraj Baške, otkrio je “zaboravljenu” ploču ispisanu glagolskim slovima.
Sve je jasno
Sadržaj ploče pročitan je u cijelosti tek 1875. godine te je utvrđeno da je ploča zapravo potvrda o darovanju zemljišta koje je srednjovjekovni kralj Zvonimir poklonio benediktinskom samostanu sv. Lucije. Osim same darovnice, tekst navodi svjedoke i opisuje vrijeme u kojem se darovanje dogodilo. Iz kamenih podataka možemo zaključiti da ploča datira iz 1100. godine. Godine 1934. ploča je prebačena u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagreb, gdje se, u posebnim uvjetima, i danas čuva, dok se u crkvi sv. Lucije nalazi njezina vjerna kopija. Spomenu ta crkva i djelomično restaurirani samostanski kompleks i danas privlače veliki broj posjetitelja.
Iako tekst, kako se pretpostavljalo, ne sadrži nešifrirane poruke i tajne, Bašćanska ploča predstavlja važan izvor informacija o razvoju hrvatskog glagolskog pisma, hrvatskog jezika i kulture. Potvrdio je postojanje hrvatske države još od 11. stoljeća, spominje ime hrvatskog kralja Zvonimira te obilježava sjeverne granice njegova kraljevstva na otoku Krku.
TEKST U HRVATSKOM KNJIŽEVNOM JEZIKU
Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineža, posal u Vinodolu, Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu s moje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.
Specifičan oblik
Kako je navedeno, tekst je pisan slavenskim pismom nastalim stilizacijom grčke kurzive oko sredine 9. stoljeća. Autorima glagoljice spominju se sveta braća Ćiril i Metod, koji su ovo pismo upotrijebili za svoj prijevod crkvenih knjiga na staroslavenski jezik i pokrštavanje Hrvata. Kasnijim razvitkom, glagoljica se javila u dva oblika: obli i uglati. Upravo najstariji i najvažniji glagoljički spomenik, Bašćanska ploča, pokazuje umjerenu oblost, premda je uglata glagoljica specifični hrvatski oblik glagoljice. Iako o Bašćanskoj ploči postoji opsežna literatura, mnogi su jezikoslovci, arheolozi, umjetnici i povjesničari radili na njezinom tekstu i otkrivenju sadržaja. Neki od njih su Branko Fučić (njega se ploča i najviše dojmila), Ivan Kukuljević Sakcinski, Vjekoslav Štefanić, Josip Hamm, Eduard Hercigonja, Franjo Rački i drugi.
Bašćanska je ploča nadahnula i umjetnike, poput K. Fribeca (“Kantata za solo, zbor i komorni orkestar”, 1977.), S. Šuleka (“Skladba za zbor a capella”, 1980.), Ljube Kuntarića i druge. O Bašćanskoj su ploči pjesme napisali Josip Pupačić, Vladimir Nazor i Silvije Strahimir Kranjčević.
Piše: Nina Petrovicah
