Svako vrijeme ima svoje estetske ideale. Iz suvremene perspektive, u kojoj je bijelina zuba imperativ ljepote, teško je zamisliti da je nekada postojalo razdoblje u kojem su se cijenila — bezuba usta. No, brojna istraživanja potvrđuju upravo to. Jedno od njih provedeno je na Tajvanu, a rezultati su objavljeni krajem kolovoza 2024. godine u časopisu Archaeological Research in Asia. Riječ je o analizi običaja ablacije, koji u ovom kontekstu označava odstranjivanje zdravih prednjih zuba s ciljem stvaranja poželjne praznine.
Iznimno bolan postupak
Ablacija je bila prisutna na Tajvanu još od razdoblja neolita, odakle se proširila azijsko-pacifičkom regijom. No, običaj nije nastao na Tajvanu, i zabilježen je nekoliko tisuća godina ranije u Kini. Istraživači su na Tajvanu pronašli dokaze ablacije na 40-ak lokaliteta. Postupak vađenja zuba provodio se u dobi između 6 i 20 godina, a u početku je zahvaćao podjednako muškarce i žene. S vremenom se ablaciji češće podvrgavala ženska populacija pred udaju, što upućuje na moguću seksualnu konotaciju. Načini vađenja zuba bili su raznoliki i iznimno bolni, naravno, radili su se bez primjene anestezije. Zubi su se uklanjali udarcima predmeta poput čekića, nekada povlačenjem konca ili s pomoću ostalih alata. Zbog rizika od komplikacija, postupak se počeo provoditi zimi, kada je manja vjerojatnost za razvoj infekcija. Praznine u ustima ispunjavale su se pepelom radi zaustavljanja krvarenja i sprječavanja upala. Izvađeni zubi su se ritualno pokapali ispod kreveta, ispred staja, ili smještali na krovove kuće.
Zašto su vadili zdrave, i to prednje zube?
Pitanje, koje se nameće jest: zašto su si vadili zdrave prednje zube. Znanstvenici su zaključili da motivi nisu bili isključivo estetski, već duboko ukorijenjeni u kulturni identitet pojedinca i zajednice. Ablacija je bila test hrabrosti i čin inicijacije u svijet odraslih. Osim fizičkog aspekta, inicijacija je imala i snažnu kulturološku dimenziju, Pojedinac koji bi prošao postupak postajao je punopravni član zajednice, a razlikovao se od pripadnika drugih plemena, ali i od mlađih članova vlastite zajednice koji još nisu prošli prijelaz. Ovim se činom održavala veza s precima koji su činili to isto, a kroz ritual im se odavala počast. Ablacija je imala i kohezivnu funkciju jer je jačala zajedništvo unutar plemena.
Dob u kojoj se ablacija provodila sugerira da je imala šire kulturološko značenje od same inicijacije. Članovi plemena mogli su joj se podvrgavati više puta. Rani oblici vađenja zuba mogli su imati i praktičnu funkciju, primjerice, zaštititi djecu u ranjivoj fazi rasta i razvoja. Budući da su djeca u toj dobi imala mliječne zube, postupak se morao ponoviti kasnije. Ablacija je bila ključna u oblikovanju identiteta, a taj je proces započinjao već u djetinjstvu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
