Kompleks Haludovo otvoren je prije točno pola stoljeća kao najluksuzniji turistički objekt u nekadašnjoj državi. Bio je to objekt u kojem je socijalizam koketirao s kapitalizmom u svakom smislu, a posljedice tog bizarnog projekta osjećaju se i danas, kako u prostoru tako i u ovdašnjim ljudima.
Projekt iz ere najvećeg turističkog buma
Haludovo se smjestilo na šumovitoj, zapadnoj strani otoka Krka, odmah do tadašnjeg ribarskog naselja, a danas sasvim drugačijeg mjesta, Malinske. Ovaj je megalomanski kompleks sagrađen u vrijeme najintenzivnijeg turističkog buma u nekadašnjoj državi, a koji se dogodio krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Nikada prije i nikada poslije više nije bilo takve turističke gradnje na ovim prostorima. U ovaj je ogroman kompleks uložen više nego izdašan kapital, od poznatih vrtoglavih 45 milijuna dolara koji bi danas imali vrijednost kažu 250 milijuna dolara, a koje je uložio Robert Guccione, dekadentni biznismen svjetskog glasa i dubokog džepa. Kada je započeo projekt, Haludovo je, kako to u “zloglasnom” socijalizmu biva, moralo biti u vlasništvu državne tvrtke da bi nekretnina ostala svojinom države. Zahvaljujući takvoj politici, ovaj je resort dospio u “ruke” tada dobrostojeće državne tvrtke Brodokomerca. Činilo se u tom trenutku da se iz ovog poslovnog projekta ne može izroditi baš ništa loše.
Jugoslavija poželjna za pustolovne investitore
U to vrijeme Jugoslavija je za razliku od drugih socijalističkih zemalja bila samostalna dok su europske socijalističke zemlje bile pod ruskom, pardon tada sovjetskom čizmom, te im nisu bile dozvoljene strane investicije, što je ovo područje činilo poželjnim za poslovanje nekih pustolova jer se odvijalo na maglovitoj hladnoratovskoj granici Istoka i Zapada. Guccione, vjerojatno se pitate tko je to, no strpite se, uskoro ćemo doći i do toga, je u toj pogodbi u osnovi nastupio kao investitor koji kreditira Brodokomerc pod određenim uvjetima. Tvrtka Brodokomerc je bila obavezna Guccioneu, plaćati dogovoreni postotak od ukupne godišnje zarade. Prema klauzulama ugovora taj se postotak kretao od 3 do 7 posto pri čemu je samo prva godina trebala biti plaćena u manjem iznosu, a sve ostale u većem. Bio je to povoljan ugovor za Guccionea pod pretpostavkom da zarada bude dovoljno velika. Kada uložite u nešto milijune dolara očekujete isto tako vrtoglavi dobitak, a što se kako možete pretpostaviti, nije dogodilo. Bob je uz spomenute milijune, uložio u projekt i 500.000 dolara za oglašavanje. U ovom dijelu poslovne pogodbe prošao je bolje jer je Haludovo reklamirao, i u svom časopisu za mušku publiku Penthouse. Prema sjećanju prvog generalnog direktora Hotela Palace Josipa Pinezića cijena reklamnog oglasa na jednoj stranici njegova lista iznosila je tadašnjih 15 000 dolara, a kako je časopis bio namijenjen svjetskom tržištu, glas o Haludovu se brzo širio i uvrstio ga u svjetsku turističku destinaciju. Njegova promocija bila je u suprotnosti sa svim vrijednostima koje je crvena elita proklamirala, što daje još jednu zanimljivu notu apsurda života na razmeđi suprotstavljenih svjetova i ideologija.
Tko je Roberto Guccione?
Roberto Guccione bio je američki biznismen talijanskih korijena, koji je bogatstvo stekao kao pornografski mogul, a svojim je raskošnim Penthousom postao glavni rival Huga Hefnerova, vlasnika nešto mekšeg Playboya. Naravno, vrijeme je da se zapitamo zašto je baš jedan Guccione pripadnik svjetskog jet seta odlučio doći čak na otok Krk i uložiti tako ogromna sredstva u nesiguran projekt. Oni koji ga nisu upoznali rekli bi idealistički da je možda stvar bila u ljepoti naše obale, mora, ali i žena, no stvari nisu tako iracionalne kakvima se čine. Kockanje je bilo ilegalno u SAD-u u 70-im godinama 20. stoljeća, što je navelo Guccionea da se okrene traženju nekih novih mjesta za ostvarivanje profita. Jugoslavija je bila odlična meka prema njegovom mišljenju osobito kada se pokazalo da su zakoni u njoj znatno fleksibilniji nego s druge strane tzv. Željezne zavjese. U to vrijeme u Jugoslaviji je bilo nešto manje od 30 kockarnica, dio je njih bio u potpunom vlasništvu države, a dio djelomično u rukama stranih ulagača. Kako je kockarski turizam privlačio velik broj turista kockara, socijalistička vlada bila je naklonjena ovom obliku zabave jer je nosio neophodne devize. Prema svemu sudeći nije Guccione ovdje došao tek tako već su ga prema njegovom navodu prvo vrbovali da posjeti Umag i sudjeluje u projektu vezanom uz turizam 1970. godine. Iako se povukao iz tog angažmana u Umagu, Jugoslaviju i njenu obalu je doživio kao zemlju u kojoj ima podosta prostora za zaobilaženje radničkog samoupravljanja i s kojom je zaključio, istina brzopleto, da dijeli ideologiju poslovanja. Jednom prigodom je rekao da Radničko vijeće socijalističke zemlje pristaje na sve što se traži, a što je rezultiralo na kraju začuđujućom sintezom “seksa, droge i samoupravljanja”. Nije nemoguće da ga je na potez ulaska u posao s kompleksom u Haludovu mogao potaknuti i njegov veliki prijatelj, poznati modni fotograf i biznismen, nedavno preminuli Čedo Komljenović, poznatiji izvan granica bivše države kao Monty Shadow.
Tvorac projekta zvjezdani Maguš
Kompleks je projektirao Boris Maguš, koji se prije projekta Haludovo već proslavio izradom projekta hotelskog kompleksa Solaris u Šibeniku. Maguš u to vrijeme još nije “udahnuo život” splitskom Poljudu. Kao i u Solarisu, hotelski kompleks Haludovo zasnovao je na sličnom principu turističkog grada s raznim prostorima za raznu klijentelu. Jugoslavija je u tom trenutku turističku izgradnju usmjerila na privlačenje turista s područja kapitalističkog Zapada, što je značilo da mora uskladiti arhitekturu s željama i prohtjevima Zapadnjaka, ali i domaćih gostiju, pa se tu moglo naći za svakog ponešto, prema njegovim željama i mogućnostima. Novi je turistički grad u Magaševom projektu bio još raskošniji od onoga u Šibeniku te se sastojao od dva hotela Palace i Tamaris, od kojih je onaj luksuzniji Palace dominirao okolicom jer je izgrađen na brdašcu, zbog čega je s njega pucao pogled na okolicu, mediteransko zelenilo, kao i morske vizure. U Magaševom projektu ulogu zidina imali su nizovi apartmana dok su središnji dio ispunjavale atrijske vile mediteranskog ugođaja. Uz obalu se nalazilo Ribarsko naselje, koje još i danas dijelom u funkciji, zbog toga što ga povremeno koristi obitelj novog vlasnika. Ono što je posebno doprinosilo privlačnosti ove arhitekture je bila izravna korelacija s hortikulturalnim uređenjem. Bio je to vrlo uspješan Magašev organski pristup izrastanja arhitekture u mediteranskom krajoliku. U dogovoru s naručiteljima Magaš je u sklopu kompleksa projektirao niz sadržaja poput velikog broja teniskih terena, igrališta za mali nogomet, minigolfa, wellnessa, kuglane, unutrašnjeg i vanjskog bazena, beach bara i drugih atraktivnih sadržaja, najvećim dijelom ipak vezanih uz sportove na i u vodi.
Objekt nekada i danas?
Oni koji poznaju arhitekturu tog vremena uočit će da se izgrađeni objekti uklapaju svojim
glavnim obilježjima, u ono što se često naziva tipičnom komunističkom arhitekturom, a
koja karakterizira turističke, ali i druge objekte poput onih spomeničkih, nastale u 60-im i
70-im godinama prošlog stoljeća. Drugim riječima iz današnje perspektive objekt ukazuje
na estetske standarde prošlosti kako u interijeru tako i u eksterijeru. U opisima
zaljubljenika u 70-te prošlog stoljeća, čuti ćete samo hvalospjeve Magaševoj arhitekturi. Sve se vrti u stilu gracioznog i sjajnog prostora pri čemu se svi prvo referiraju na središnji dio Hotela Palace ispunjen stupovima i kolonadama, ali i visećim vrtovima i fontanama, zbog čega ćete u najmanju ruku imati dojam da se radi o Semiramidinim vrtovima. Prava je istina da ili vam se ta arhitektura sviđa ili ne sviđa. Iako se povjesničari arhitekture, kao što ste mogli već zaključiti, uglavnom iskreno dive ovom zdanju, dio javnosti ne dijeli njihovo mišljenje.
Ostavimo po strani suprotstavljena mišljenja o estetici, ova je građa u potpunosti bila usklađena sa standardima koji su egzistirali prije pola stoljeća; drugim riječima ideja i koncepti ove gradnje su pregaženi iz današnje perspektive. Tako primjerice ova gradnja više ne odgovara suvremenim standardima gradnje koji primjerice zahtjevaju da sobe budu određene veličine, a čijim zahtjevima ove u Haludovu više ne mogu proći na testu potrebnih uvjeta za rad. Promjene u svijetu i načinu života, neovisno o emocijama lokalnih ljudi, su ovaj hotel izbacile iz daljnje igre, a to mišljenje je dijelio i tvorac ovog kompleksa, koji je pred kraj svog života bio sasvim suglasan da se zdanje sruši jer nije usklađeno s konceptualnim promjenama koje su se zbile u međuvremenu.
Nastavlja se …
Piše: Sonja Kirchhoffer
