Nema pokazatelja da su žene u Japanu bile pilotkinje i da su kao takve sudjelovale u letovima kamikaza, no postojale su djevojačke jedinice sastavljene od vrlo mladih djevojaka, starosti između 14 i 15 godina koje su se zvale Nadeshiko. Ovo je ime povezano s posebnom vrstom karanfila, odnosno nježnih ružičastih cvjetova koji su ujedno personifikacija ženske ljepote.
Mahanje pilotima
Naime, pred kraj rata Japanci su uz pilote kamikaze angažirali i djevojke koje su se trebale brinuti o njima uoči odlaska na samoubilačke misije. One su bile dijelom volonterke iz lokalnih škola, a dijelom su bile i pozvane u “službu” za domovinu. Zadužene su bile za čišćenje, kuhanje, šivanje i druge poslove poput slanja pisama i prijateljstva s ovim mladićima. Primaran im je zadatak bio da budu hrabre i da daju snagu pilotima koji većinom nisu napunili ni dvadeset godina. Djelovale su u japanskim vojnim bazama poput Chirana, Banesija i drugih. Cilj napada kamikaza je bio zaustaviti pod svaku cijenu napredovanje američke mornarice prema Japanu. Ove su djevojke imale mučnu zadaću ispraćanja pilota na njihovu zadnju misiju. Plakanje je na uzletištu bilo strogo zabranjeno. Djevojke bi u školskim uniformama mahale pilotima s cvijećem, a oni bi nakon polijetanja tri puta nakrivili krila u znak oproštaja. Na jednom krilu ovih zrakoplova bila je bomba, a na drugom spremnik goriva. Njihovi su avioni bili najčešće u lošem stanju pa su mnogi piloti poginuli, a da nisu ni uspjeli doći do cilja. Piloti su se redovito izmjenjivali, a emocionalna veza koja se uspostavljala između njih i ovih djevojka bila je ovisna o dužini boravka pilota u bazi, neki bi ostajali dan ili dva, a neki i tjedan dana.
“Majka kamikaza”
Iz vojne baze Chiran koja se nalazila na japanskom otoku Kyushu u samoubilačku misiju poletjelo je više od 400 pilota. Srce ove baze bila je žena Tome Torihama koju su piloti nazivali od milja “Majkom kamikaza” jer su je doživljavali kao majčinski lik i uopće kao osobu od povjerenja. Ona je bila vlasnica gostionice koja se nalazila nedaleko aerodroma Japanske carske vojske te su ovdje redovito navraćali piloti i njihove obitelji koje bi se s njima opraštale. Upravo je kći ove žene Reiko Akabane ostavila podosta podataka o suživotu s ovim pilotima. Ona je zajedno s ostatkom svoje obitelji redovito ispraćala pilote, a navela je kako je jednom od mladića Shinjiju Sakaguchiju prije odlaska donijela sitniš koji joj je ostao od slanja njegova pisma roditeljima, no on ne samo da nije uzeo novac koji mu je vraćala već joj je dao cijeli svoj novčanik. Drugi pilot Nobuo Taniguchi koji je bio u blizini Akabane se sagnuo i dao joj dva kamena, koji su bili posljednji put pod njegovim nogama, a to je učinio zato što nije imao ništa drugo što bi joj dao za uspomenu.
Priča o krijesnici
Novčanik i kamenje izloženi su danas u malom objektu koji se naziva “Dvorana krijesnica” u Chiranu. To je replika gostionice koju je nekada vodila Tome Torihama, a koja danas više ne postoji. Repliku je izgradio njezin unuk 2000. godine. Ova je građevina pak dobila ime prema priči o mladom pilotu Saburu Miyagawi koji je obećao “Majci kamikaza” da će se vratiti kao krijesnica. Uvečer dana kada je žrtvovao život za svoju domovinu u vrtu gostionice pojavila se jako velika krijesnica za koju je Torihama tvrdila da je duh poginulog mladića. Krijesnica je često od ranog japanskog pjesništva metafora ljubavi koja je isprepletena s kratkoćom života, a koja se ovdje usko povezala s kratkoćom života ovih mladića. Upravo je zbog te simbolike ova replika dobila svoje ime.
Ove ženske jedinice su na sebi nosile težak psihički teret, koji su kasnije ponijele u život kao neku vrst grižnje savjesti što su preživjele, no nakon rata nitko više na njih nije obraćao pažnju, i postale su dio zanemarene, a onda i jednim dijelom zaboravljene povijesti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
