Stephan Kurt Westmann jedan je u nizu vojnika koji su služili u Prvom svjetskom ratu. Kako je to bilo boriti se s drugim vojnicima prsa u prsa opisao je Westmann u svom intervju s BBC-om, povodom pedesete godišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Intervju je objavljen prvi puta 1964. godine.
Strah od smrti
Westmann je upisao studij medicine 1913. godine u Freiburgu, a već iduće godine pozvan je na bojište. Do tog trenutka je jedva imao prilike držati skalpel u rukama. Unatoč vremenskom odmaku od pola stoljeća sjećanja ovog liječnika i vojnika su bila još uvijek svježa. Tako se živo sjećao trenutka kada se sukobio s francuskim vojnikom i kada je osjetio strah od smrti. Rekao je da je taj strah u njemu živio samo djelić sekunde, ali bio je dovoljan da shvati da je to borba za život u kojoj može preživjeti samo jedan. Evo što je o tom sukobu izjavio: “Bio sam brži od njega. Odbacio sam mu pušku i zabio mu bajunet kroz prsa. Pao je, stavio ruku na mjesto gdje sam ga ubo, a onda … je umro. Osjećao sam se fizički loše. Skoro sam povraćao. Koljena su mi se tresla i bilo me je iskreno sram” prema BBC-ju. U tom je intervju izjavio da su oko njega bili i drugi obični ljudi, koji su se bavili do tada svojim uobičajenim poslovima. Neki su bili trgovački putnici, neki studenti, neki seljaci, ali su svi imali jednu zajedničku karakteristiku, a to je da nisu do tada nikome naudili.
Objasnio je i kroz vojničku indoktrinaciju kako dobri ljudi postaju ubojice, kazujući: “Dobar vojnik ubija ne razmišljajući o svom protivniku kao o čovjeku. Onog trenutka kada u njemu vidi svog bližnjeg, on više nije dobar vojnik”.
Na suprotnoj strani u Drugom svjetskom ratu
Nakon što je demobiliziran vratio se kući u Berlin gdje je nastavio studij i postao liječnik Kada je Hitler došao na vlast 1933. Westmannu je bilo jasno da u Njemačkoj više ne može živjeti. Zajedno sa svojom suprugom koja je bila također liječnica, izbjegli su u Britaniju. Tu su otvorili svoju ordinaciju. Kada je započeo Drugi svjetski rat našao se dakle na suprotnoj strani od one u Prvom svjetskom ratu. Tijekom rata je postao šef bolnice u Lanarkshireu u Škotskoj. Neposredno prije svoje smrti napisao je memoare “Kirurg u Kaiserovoj vojsci”, a koje je uredio i pretvorio u knjigu njegov unuk Michael Westmann 2014. godine. Nakon pola stoljeća od kraja Prvog svjetskog rata Westmann se znao i dalje buditi sanjajući, između ostalog, ubijenog francuskog vojnika.
Ovaj je čovjek duboko u sebi osjećao da naša civiliziranost lako pada u vodu u ratovima, kazujući da je ta naša kultura “poput tankog sloja leda”. Naglašavao je da postoji bitna razlika u ratovanju na neviđeno i onom prsa u prsa, pa je tako izjavio: “Pucati na druge iz daljine, bacati bombe, to je nešto bezlično. Ali vidjeti drugom bjeloočnicu u očima i onda trčati bajunetom na tog čovjeka – to je bilo protiv moje koncepcije i protiv mog unutarnjeg osjećaja.”
Ovaj intervju, kao i brojni drugi, koje je snimio BBC, pokazuje da kaos rata ljude, u borbi za goli život, pretvara u nešto što zapravo nisu. Isto tako je jasno da i nakon što svi ti užasi rata prođu njihovi odjeci i dalje žive u preživjelima, dapače u njima se trajno začahure.
Piše: Sonja Kirchhoffer
