Sve kulture imaju svoja stajališta o ciklusu života i smrti. Dimenzija prijelaza između ta dva segmenta, početka i kraja, u većini budi osjećaj nelagode i straha s kojim se nosimo u skladu sa svojim svjetonazorom. Ti su mehanizmi svojevrsne samoobrane u većini nas usađeni tijekom odrastanja. Američka je vojska iskoristila vjerovanja Vijetnamaca u krvavom vijetnamskom ratu, uvodeći u vojne operacije akcije psihološkog predznaka.
Vijetnamska legenda iskorištena u psihološkom ratu
Vijetnamci smatraju da osoba da bi našla spokoj duše mora biti pokopana propisno. To znači da mora biti pokopana u blizini doma. Ako se to ne dogodi duša umrlog će biti nemirna i lutati zemljom u mukama. Ovo je vjerovanje duboko ukorijenjeno u vijetnamskim tradicijama i duhovnim praksama. Naime, dan Lutajućih duša obilježava se 17. kolovoza, a njega slave ne samo budisti već i gotovo svi Vijetnamci neovisno o različitim religijskim uvjerenjima. Prema vijetnamskim vjerovanjima tog dana se, kada Sunce zađe, otvaraju vrata pakla, a gladne i gole nespokojne duše izlaze iz njega ne bi li se nahranile i utješile, zbog čega obitelji na svojim oltarima u to vrijeme pripremaju obilne obroke za njih.
Nesvakidašnja taktika
Snage Vietkonga su u ratu koristile gerilsku taktiku, a Amerikanci su odlučili začiniti sukob psihološkim ratovanjem. Operacija koju su SAD-e pokrenule u Vijetnamu zvala se prema ovim dušama iz vijetnamske tradicije “Lutajuće duše”. Cilj operacije je bio slomiti moral neprijatelja i poraziti ga bez puno krvi. Vjerovanje u lutajuće duše najvećim dijelom bilo je rašrieno među ruralnom populacijom Vijentama, a upravo je ona bila osnov Vietkonga. Američki inženjeri su u tu svrhu snimali jezive zvukove koji su djelovali kao da dolaze s onog svijeta, te su oponašali stradale Vijetnamce i njihove voljene. Potom su postavili prijenosne zvučnike na raznim lokacijama te su puštali snimke sa stravičnim zvukovima, želeći potaknuti vojnike da napuste svoje položaje. Ove su snimke uključivale zvukove naricanja, budističku pogrebnu glazbu i glasove koji su se pretvarali da su došli s druge strane života, a sve to kako bi se snage Vietkonga predale.
Primjerice u noći bez Mjeseca 10. veljače 1970. nedaleko američke baze Chamberlain, u provinciji Hau Nghia u Južnom Vijentamu, puštena je vrpca na kojoj su se, između ostalog, čule i ove riječi: To je pakao… Ja sam u … ! Nemoj završiti kao ja. Idite kući prijatelji, prije nego što bude prekasno! Jednom prigodom dali su si vojni inžinjeri i dodatnog truda i snimili zvukove režanja tigra u zoološkom vrtu u Bangkoku, a potom su na istu vrpcu nasnimili i druge uznemirujuće zvukove. Prema nekim izvorima nakon te vrpce 150 vojnika Vietkonga (Južni Vijetnam) napustilo je položaje. Nekada su se ove vrpce puštale i s helikoptera, ali na njih bi Vietkong odmah odgovorio pucnjavom pa je ta praksa prekinuta jer je polučila kontraefekt. Ovi zvukovi uznemiravali su ne samo vojnike već i civilno stanovništvo. Namjera ovih vrpci je bila natjerati neprijatelja da povjeruje kako doista čuju nespokojne duše svojih palih drugova, a kojima će se pridružiti kad tad ako ne napuste položaje.
Je li operacija bila uspješna?
Glede uspješnosti ove taktike, teško je odrediti koliko je bila uspješna. Definitivno je u početku imala učinka. No, čini se da je vrlo brzo, izazivala samo salvu bijesa. Danas je sačuvana jedna od američkih vrpci označena kao Duhovi, vrpca broj 10 (donesena je u prilogu). Vojnici Vietkonga su se običavali skrivati u tunelima, a preživjeli kažu da su u početku zaista bili demoralizirani, ali da su na kraju bili samo odlučniji u suprotstavljanju neprijatelju.
Tijekom Vjetnamskog rata nestalo je 300 000 Vijetnamaca, čija je sudbina ostala do danas nepoznata. Američka taktike otvorila je potpuno novu stranicu ratovanja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
