O Vikinzima je već puno toga rečeno, no u svijesti većine ostali su zapamćeni kao surovi ratnici kojima je jedini izvor prihoda bila pljačka. No to je daleke od istine. Baš poput većine drugog stanovništva oni su se uglavnom bavili poljoprivredom, kao i obrtom i trgovinom, a samo u manjem postotku pljačkom. No najnovije istraživanje provedeno u srcu Engleske otkriva nam Vikinge u nešto drugačijem svijetlu od onog kakvim su inače prikazani. Zanima li vas o čemu je točno riječ, pridružite nam se u čitanju ovog članka.
Dolazak u dobrom društvu
Vikinzi su u Britaniju stigli s različitih područja Skandinavije krajem 9. stoljeća. No ono što je u tom dolasku bila nepoznanica je to da su Vikinzi ovdje pristigli zajedno sa svojim životinjama. Anglosaksonske kronike tvrde da su po dolasku otimali stoku od lokalnog stanovništva. Iako su Vikinzi dolazili sa životinjama bile su to životinje s kojima su imali najbliži odnos poput konja i pasa, ali su snažnu povezanost osjećali i prema drugim živoiitnjama poput medvjeda, sokolova i mačaka.
Kako znamo da životinje nisu iz Britanije?
Vjerojatno ste se zapitali kako se zna da su ostaci pasa i konja nađeni u engleskim vikinškim humcima na groblju Heat Wood u grofoviji Derbyshireu, došli baš iz Skandinavije. Ponajprije kroz kemijsku analizu koja pokazuju da životinje nisu izvorno s područja Britanije. Stroncij je prirodni element koji se nalazi u tlu i vodi i kao takav ulazi u kosti i zube. Njega ima diljem svijeta, ali u različitim omjerima, i upravo su ti omjeri način za geografsko mapiranje i određivanje nečijeg podrijetla. Odnos Vikinga prema životinjama ne može se usporediti s onim današnjim. Arheologinja Hanne Lovise Aannestad sa Sveučilišta u Oslu kaže da su Vikinzi životinje smatrali dijelom svoje duše s kojim su se rađali i umirali. Prema njezinim objašnjenima životinje nisu bile podređene čovjeku već su igrale ulogu svojevrsnih duhovnih vodiča od kojih ste, ako ste to željeli, mogli puno toga naučiti. Uloga životinja je bila važna u putovanju duše. Međutim, s pojavom kršćanstva situacija se mijenja te one postaju potpuno podređene čovjeku i njegovim potrebama.
Sličnost njihovih “ljubimaca” s našim?
O tom specifičnom odnosu prema životinjama jasno svjedoče pojedini humci na spomenutom vikinškom groblju. Ovdje su jasno vidljivi pokazatelji kremiranja iz čega je očito da su na istim lomačama spaljivani i životinje i ljudi. Pretpostavlja se da su se prema svojim životinjama odnosili donekle kao mi prema kućnom ljubimcima, no ovo donekle znači da je u tom odnosu bilo daleko više poštovanja prema njima nego što im ga mi pokazujemo. To što primjerice pse odijevamo u dizajnersku odjeću ne znači da svoje životinje poštujemo više od Vikinga, dapače tretiramo ih kao svoje vlasništvo koje ima svoju svrhu, i s njima radimo što poželimo.
No da ne budemo samo negativni postoji zasigurno jedna stvar zbog koje su naši ljubimci donekle u prednosti, a to je činjenica da nakon naše smrti ne moraju ići s nama. Upravo ovaj nalaz priča jednu drugačiju priču o Vikinzima, a koja otkriva i njihovu drugu stranu koja je do sada ostala nekako neispričana.
Piše: Sonja Kirchhoffer
