U demokratskom društvu akademska sloboda predstavlja temeljnu vrijednost koja omogućuje kritičko mišljenje, pluralizam ideja i slobodu izražavanja. Ona je neophodna za razvoj znanosti, obrazovanja i društvenog dijaloga.
Međutim, kada se ta sloboda koristi za sustavno osporavanje legitimnosti države koja ju zapravo omogućuje, postavlja se pitanje gdje prestaje znanstvena analiza, a počinje politička provokacija.
U slučaju zagrebačkog profesora politologije dr. Dejana Jovića, koji djeluje unutar javno financirane institucije i istovremeno je član Savjeta Srpskog narodnog vijeća, ta granica postaje posebno nejasna.
Dr. Jović je nesumnjivo akademski obrazovan, s impresivnim znanjem iz područja političke teorije, međunarodnih odnosa i postjugoslavenskih društava. Njegova sposobnost povezivanja povijesnih procesa, analitička preciznost i stil pisanja zaslužuju priznanje.
Priznajem akademsku stručnost dr. Dejana Jovića i njegovu sposobnost da otvori raspravu o složenim društvenim i političkim temama. Zalažem se za akademsku slobodu i pravo svakog pojedinca na kritičko mišljenje, bez obzira na nacionalnost, jer znanost mora ostati prostor otvoren za različite poglede i argumente.
No, u slučaju dr. Jovića ta sloboda je otišla predaleko jer se ne koristi za poticanje pluralizma, već za sustavno osporavanje temeljnih vrijednosti države u kojoj djeluje.
U knjizi Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, Jović tvrdi da Hrvatska nije nastala kao izraz težnje naroda za slobodom, već kao rezultat rata, pri čemu se rat koristi kao osnivački mit koji prikriva nedostatak demokratskog konsenzusa.
On piše da je “Hrvatska nastala na temelju rata, a ne konsenzusa, i to je njezin temeljni problem”, čime izravno dovodi u pitanje narativ o slobodi i suverenosti kao temelju hrvatske državnosti.
Takve tvrdnje umanjuju važnost žrtava Domovinskog rata i dovode u pitanje pravo Hrvatske na vlastitu državnost.
Dodatnu težinu njegovim stavovima daje izjava iz intervjua za tjednik Novosti iz travnja 2024., gdje je, povodom promocije knjige Uvod u Jugoslaviju, rekao: „Jugoslavija je za mene bila domovina.“
Zanimljivo je da nikada nije Hrvatsku nazvao svojom domovinom — ni u knjigama ni u javnim nastupima — što dodatno pojačava ideološku distancu prema državi u kojoj živi i djeluje.
Takav stav, izrečen iz pozicije profesora na javnoj instituciji, ne može se promatrati isključivo kao akademski, već poprima političku dimenziju.
Priznajem da sam u sebi nekoć iskreno očekivala barem minimalnu lojalnost prema državi koja omogućuje tu slobodu — zauzimanje stava koji bi, makar neizravno, pridonio hrvatskom narodu, njegovoj koheziji, dostojanstvu i demokratskom razvoju. Ne tražim od nikoga da bude ideološki poslušan, ali smatram da postoji razlika između kritike koja gradi i kritike koja sustavno razgrađuje.
U intervjuu za Novi list iz prosinca 2017., Jović je izjavio da se mit o Domovinskom ratu koristi kao sredstvo isključivanja i ograničavanja slobode, tvrdeći: „Ovi novi “stvoritelji” sebe vide kao vlasnike Hrvatske i traže da samo oni o i u njoj odlučuju. No, time je svode na predmet. A predmet nije suveren. Negiraju i demokratski karakter vlasti jer oduzimaju narodu pravo da odlučuje.”
Izjave poput ovih jasno sugeriraju da profesor Jović Hrvatsku ne smatra demokratskim prostorom za sve njezine građane. Posebno je kontradiktorno što takav stav dolazi od osobe s akademskim autoritetom, medijsko-javnom vidljivošću i političkom povezanošću — dakle, iz pozicije moći i utjecaja koja oblikuje mišljenje mladih i šire javnosti.
Paradoksalno je da se takva sloboda izražavanja koristi za osporavanje demokratskih temelja države, dok bi u bivšoj Jugoslaviji, zbog daleko blažih izjava, osoba poput Jovića vjerojatno izgubila posao, pa čak i bila sankcionirana.
Jović je u više navrata izjavio da Jugoslavija nije bila diktatura, već pokušaj multietničke demokracije, čime relativizira autoritarnu prirodu bivšeg režima i stavlja ga u pozitivan kontrast s današnjom Hrvatskom.
UTJECAJ NA STUDENTE – OBLIKOVANJE MIŠLJENJA ILI NAMETANJE IDEOLOGIJE
Profesorov autoritet daje težinu izjavama koje oblikuju mišljenja studenata, osobito u njihovim formativnim godinama, kada još ne razlikuju jasno granicu između znanstvene objektivnosti i političke ideologije.
Time se ne stvara prostor za pluralizam, već za ideološku dominaciju koja može dovesti do društvene polarizacije.
U demokraciji sloboda mišljenja mora ići ruku pod ruku s odgovornošću. Država ima pravo tražiti usuglašenost s ustavnim vrijednostima, osobito kod onih koji djeluju unutar javnih institucija i koriste javna sredstva.
Kada se akademska pozicija koristi za sustavno podrivanje tih vrijednosti, opravdano se postavlja pitanje granice između slobode izražavanja i zlouporabe povjerenja koje dolazi s javnom funkcijom.
Zaključno, sloboda mišljenja temelj je demokracije, ali ona ne smije biti sredstvo destabilizacije. Kada se koristi za osporavanje prava države na postojanje, prelazi se granica znanstvene analize.
Vrijeme je da društvo jasno definira granicu između legitimne kritike i političke provokacije — u ime istine, odgovornosti i poštovanja prema onima koji su stvarali hrvatsku državu.
U suprotnom se otvara prostor ovakvim djelovanjima koja narušavaju povjerenje u institucije, zbunjuju mlade i dijele društvo po ideološkim linijama.
Ako se ne postavi jasna granica između slobode i odgovornosti, Hrvatska bi mogla postati zemlja u kojoj se vlastiti identitet više preispituje nego gradi, a državnost se osporava brže nego što se brani.
Time se daje prilika onima koji nikada nisu prihvatili samostalnu Hrvatsku i koji u Jugoslaviji vide poželjniju alternativu.
Hrvatska je izbor naroda, a ne predmet rasprave — i to je činjenica koju nitko ne može osporiti.
Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu