Komentar urednika Forbesa Srbija – Izvinite…

Bio je lijep i sunčan dan. Neobično lijep i sunčan dan. Kao i danas.

I danas mora da pripadne samo njima… Za njih 17. Šesnaest koji su zauvijek otišli i jedina preživjela kojoj je ovaj događaj zauvijek promijenio život. I njihovim porodicama.

Ovaj dan važan je i za onih petoro koji su imali dovoljno sreće da im nadstrešnica padne tik ispred ili iza nogu. I da prežive. I za njih je, vjerujem, ovo traumatičan datum.

I veoma je važan za naše društvo u cjelini. On mora da postane prekretnica ili od ove zemlje nema ništa.

A prošla je godina i ipak nismo do kraja uspjeli da utvrdimo ko je tačno odgovoran za ovu tragediju. Ili, bolje rečeno, zločin.

I zato izvinite… Izvinite, ako ikako možete da nas čujete, što nismo istrajali dovoljno u tom poduhvatu.

Ključ problema

Kako je vrijeme prolazilo, a naročito kako se približavao ovaj dan, fokus priče o nadstrešnici pomjerao se sa stvarnih uzroka pada na jednu ličnost. Ocjene o organizovanoj kriminalnoj grupi na čelu s predsjednikom i bombastične procjene ukradenog novca neće pomoći. Problem je mnogo dublji i neće nestati samo sa promjenom vlasti.

Korupcija jeste jedna od stvari koja je dovela do situacije u kojoj se nalazimo, ali ona je korov koji je nikao na zapuštenim temeljima društva. Da su nadležni održavali ono što im je narod povjerio ni korupcija ne bi imala toliko prostora da se pojavi.

A dokumentacija u vezi sa rekonstrukcijom stanice nije nam pokazala da je zgrada u Novom Sadu pregledana i održavana u konstruktivnom smislu (a to nije zamjena utičnica, pločica, vodokotlića itd).

Iz svega se može zaključiti da je nisu održavali ni za vrijeme Miloševića. Nije održavana ni za vrijeme vlasti od 2000. do 2004. Ni od 2004. do 2008. Ni od 2008. do 2012. Ni od 2012. do 2024.

Ceh rekonstrukcije

Kada nešto ne održavate toliko dugo, naravno da će ceh rekonstrukcije biti veliki. Onda otvarate vrata potencijalno koruptivnom biznis modelu. Rekonstrukcija postaje hitna. Znate i sami da je sve skuplje kad majstor mora da dođe odmah. „Koliko će to da me košta? Uh, mnogo“.

Kad je hitno eto „opravdanja“ da nemamo vremena za tender. Kad nema vremena za tender i dobijanje povoljnih evropskih kredita, u pomoć uskaču braća iz zemalja koje to odobre očas posla. I dalje se ostalo manje-više može naslutiti. Pojavljuju se oprobani podizvođači i sve poskupljuje.

Taj izostanak brige o infrastrukturi i izostanak odgovornosti su ključni uzroci problema. I da sjutra ode Vučić, ovom društvu ostaje još mnogo nadstrešnica koje im stoje nad glavom. I čiju ćemo rekonstrukciju papreno da platimo ukoliko ne dođe do promjene.

Studenti

Duboko vjerujem da studenti ovo razumiju i da su spremni da pokrenu tako velike promjene. I zato razumijem zašto se ograđuju od mnogih (iako se to dijelu javnosti ne sviđa). Posebno onih koji su imali ranije priliku da naprave promjene, ali nisu za to imali snage, volje ili energije. To nije mali posao. To je krvav rad. Ali, nije za kamere i slikanje pa nema upotrebnu vrijednost. Naprotiv, vrlo je nepopularan.

Taj rad zahtijevaće ozbiljno izvrtanje naglavačke svih državnih preduzeća i tijela koja su zadužena za održavanje infrastrukture koju koristimo. Ta su preduzeća, nemamo razloga da sumnjamo, poharana negativnom selekcijom, niskim platama, stranačkim zapošljavanjem nestručnih ljudi.

U procesu u Novom Sadu argument jednog od osumnjičenih zašto Infrastruktura željeznice Srbije nije provjeravala konstrukciju zgrade stanice bio je to što nisu imali građevinskog inženjera koji bi to mogao da uradi. Zamislite. Preduzeće koje ima 5.700 radnika nije moglo da zaposli jednog adekvatnog inženjera za taj posao. Ali, kako i da ga adekvatno plati? To mora da se promijeni.

Propisi

Ali, krenimo redom. Neodržavanje infrastrukture dovelo je do potrebe za rekonstrukcijom stanice. Na to se naslanjaju i neadekvatni propisi. Suprotstavljena tumačenja zakona u postupku u Novom Sadu pokazuju da je potrebno sređivanje. Čini se da se zbog tih nedosljednosti pronalazi prostor da neko odbaci krivicu pozivajući se na nenadležnost (po zakonu).

Potom slijedi projektni zadatak. Rekao bih da s pravom Anketna komisija ocjenjuje da projektni zadatak nije bio dovoljno detaljan za ovako veliki posao. Kako je naveo i CIP u komentarima dostavljenim nakon tragedije, a kako je svjedočio i jedan od osumnjičenih, u projektnom zadatku nije tražena provjera stabilnosti zgrade stanice. Valjda je onaj ko je pisao projektni zadatak smatrao da se to podrazumijeva? Možda.

Međutim, dok je u projektnom zadatku izostavljeno da je potrebna detaljna provjera stabilnosti zgrade, nije izostavljeno nešto drugo. Zamislite, navedeno je da prostor treba organizovati tako da glavni čovjek na stanici ima svoj zasebni toalet. Toliko o detaljima.

Arhivski projekat i građevinska dozvola

Potom slijedi faza projektovanja u kojem projektanti ne dobijaju od investitora arhivski projekat (sjećate se, policija ga je našla upravo u prostorijama IŽS). Ne dobijaju ni izvještaje o periodičnim pregledima objekta. Ne da ih ne dobijaju, nego ne dobijaju čak ni odgovor na upit da li ih posjeduju.

A na nadstrešnici se radilo i prije ovog projekta. Recimo, stavljeni su veliki ekrani za reklame. Potom su mijenjane mermerne ploče na obodu nadstrešnice (postoje slike izvođenja tih radova). Da li je tada rađena neka projektna dokumentacija i prije svega provjera stabilnosti, možda nikad nećemo saznati.

Onda se ulazi u nove izazove. Cijela dionica se stavlja pod jednu građevinsku dozvolu. Pretpostavljamo, da bi se postupak ishodovanja iste učinio efikasnijim. Oko 1.000 projektnih svezaka. Kome je to napravilo problem? Pa recimo glavnim projektantima. Njihova je dužnost da provjere usklađenost svih svezaka. Mogli su jedino da su superkompjuteri. Posebno što su to bili inženjeri za puteve i željeznice pa je pitanje kako oni mogu da provjere usklađenost projekata koji izlaze iz okvira njihove uže specijalnosti. Šta mogu, ili da ne učestvuju na projektu ili da se oslone da su njihove kolege dobro uradile svoj dio posla. I kada se desi nesreća, njih pozivaju na odgovornost shodno onome što piše u zakonu, a što je u praksi, barem u ovom slučaju, bilo gotovo nemoguće obaviti.

Sa jednom građevinskom slijedi i jedna upotrebna dozvola, ali pošto to zakon dozvoljava i pošto se pokazalo „kabastim“ da se čeka završetak svih radova da bi se ušlo u proceduru za dobijanje upotrebne dozvole, dionica je „pocijepana“ na 15 cjelina da bi se pribavilo 15 upotrebnih dozvola.

Dodatak tom dijelu problema. Iako imamo, navodno, dobar Zakon o planiranju i izgradnji, u postupku u Novom Sadu dobar dio ispitivanja svjedoka i vještaka bio je posvećen tome da li je rađena rekonstrukcija, sanacija ili adaptacija. I šta je rekonstruisano, šta sanirano, šta adaptirano. I nema saglasja. To će morati da presudi sudija.

Upitna prijava radova

Nakon dobijanja građevinske dozvole slijedi prijava radova. Obavljena je u martu 2022. Ne samo da je urađena nakon što su počeli radovi (prema podacima iz građevinskih dnevnika) nego će se možda pokazati da nije bila dobra. U njoj eksplicitno piše da se ne odnosi na radove na objektu na parceli na kojoj je zgrada stanice. Ali, neko to nije vidio ili nije razumio. Sve vrijeme se živjelo u uvjerenju da su radovi uredno prijavljeni. Sve negdje do 2024. kada se ipak ulazi u novu prijavu radova (onu „čuvenu“ od 16. oktobra 2024). Sve vrijeme se radilo bez prijave radova?

Kako je svjedočila jedna od svjedokinja, prijava iz 2022. nije bila dobra jer nisu bili riješeni imovinsko-pravni odnosi na objektu. Da li u prilog tome ide i dokument objavljen na sajtu Vlade gdje Željeznica Srbije AD, u maju 2024. (kada su radovi na stanici već pri kraju) daje saglasnost Infrastrukturi željeznice za izvođenje radova na objektima željezničke stanice Novi Sad? Da li u prilog tome ide i podatak da ni danas IŽS nema upisano pravo korišćenja zgrade stanice Novi Sad u katastru, već samo pravo korišćenja parcele?

U radove se ulazi i bez stručnog nadzora. Odnosno, prvih mjeseci tu ulogu obavlja IŽS, da bi početkom 2022. to preuzeo izabrani konzorcijum.

Dodatni radovi i skraćenje rokova

Radovi idu kako idu. Uvode se brojni podizvođači i njihovi podizvođači, a da ni danas ne znamo da li su imali saglasnost države jer djela takvih dokumenata nema. To poskupljuje radove jer se na njihovu cijenu dograđuje dio onoga ko ih je angažovao.

Ubacuju se i dodatni radovi. Prave se aneksi sa vrlo upitnim odredbama gdje država preuzima na sebe da određuje izvođače radova, da provjerava kako rade i da im plaća (avans od 100%).

Tu je i izražavanje želje, davanje predloga, da se projekat što prije završi. Kakav je uticaj toga na troškove je poznato iz dostupne dokumentacije. Sve poskupljuje. Kakav je kvalitet radova koji se ubrzavaju to ćemo tek saznavati.

A takav jedan nalog ili kako god ga nazvali dat je usmenim putem. I to je jedan od ključnih problema. Postoji opravdana sumnja da su još neki nalozi davani usmenim putem. O tome nema traga i to je veliki problem. U ovom dijelu vjerovatno zavisimo od nečije volje da „propjeva“. To je ponašanje koje mora da se iskorijeni.

Zašto su ćutali?

Makar i usmenim putem moglo je da su upozori da se ne poštuju procedure. To se najbolje vidi na primjeru puštanja u rad glavnog hola stanice u julu 2024. Niko nije našao za shodno da kaže „hej, ljudi, nemamo upotrebnu dozvolu, ne možemo to da radimo“.

Jedna od osumnjičenih prisustvovala je tom događaju. A svjedočila je da je zaključila da zgrada nema upotrebnu dozvolu u noći pred pad nadstrešnice. Zašto odmah ujutro nije alarmirala nadležne koji bi naložili zatvaranje zgrade?

A jedna od nadležnih institucija je i Građevinska inspekcija koja je zatvorila zgradu tek po padu nadstrešnice. Rekli su u svedočenju da su prijavu radova od 16. oktobra dobili nakon nemilog događaja. Kako je prijava „putovala“ do njih elektronskim putem toliko dugo možda će ostati još jedna neriješena misterija. Da su je dobili, kako propisi nalažu bez odlaganja, možda svega ovoga ne bi bilo.

Možda ne bi bilo i da je prvi čovjek na stanici, kako je svjedočio jedan policajac, reagovao na upozorenja putnika da nešto otpada sa fasade. Danas bi vjerovatno bio heroj da je zatvorio vrata i onemogućio prolazak putnika.

Nedostajao je i taj pozitivni izlazak iz okvira nadležnosti ljudi uključenih u ovaj projekat. Ovako, to što nešto nije bilo u njihovoj nadležnosti poteže se kao argument pred tužiocem u cilju izbjegavanja odgovornosti.

Veštačenje

Kad se desilo to što se desilo, pristupilo se istrazi koju je obilježila vrlo brza izrada vještačenja o uzrocima pada nadstrešnice, saslušavanje oko 100 osoba i podizanje optužnice. Možda je vještačenje u dijelu oko građevinskih uzroka pada nadstrešnice kvalitetno urađeno, ali je veoma upitan dio oko tumačenja propisa i odgovornosti struke za njihovu primjenu. Optužnica se u potpunosti naslonila na to vještačenje. A advokati odbrane su obilato napadali vještačenje u postupku ispitivanja vještaka. Posebno djelove gdje vještaci izražavaju svoje mišljenje šta je trebalo da se radi i gdje se pozivaju na inženjersku praksu.

Jedno su mišljenje i praksa, a drugo su propisi. I zgrada je suštinski otvorena jer se do 5. jula 2024. nije koristila zbog radova. Ali, da li je i pravno otvorena ako u ugovoru piše da će sve vrijeme realizacije projekta biti otvorena?

Cio slučaj otkrio nam je i druge nedosljednosti u primjeni propisa. U ovom projektu dešavalo se da se od učesnika traže ili da se izrađuju dokumenti koje zakon ne prepoznaje. Primjera radi, za zgradu vestibila urađen je interni prijem na listu papira bez ikakvog memoranduma gdje je neko nešto popisao i potpisao. Kakva je pravna snaga tog dokumenta pokazaće nam suđenje.

Najgore od svega, ni ugovor u nekim svojim djelovima nije poštovan. O čemu dalje govoriti.

Generalno pospremanje

Stvari se moraju dobrano pospremiti da ne bismo došli do još jedne nadstrešnice. Proces objavljivanja dokumentacije pokazao je u kom je stanju vođenje papirologije u državi. Takođe, ništa od onoga što piše u ugovoru ne zavređuje da bude tajna. A koliko imamo tajnih ugovora na velikim projektima. Ta netransparentnost dovela je i do pojave teorija zavjere u ovom slučaju.

Kada ovo pospremimo, neće biti prostora za organizovane kriminalne grupe niti za velike krađe. Zato svako ko pretenduje da bude nova vlast, mora se svečano obavezati da će ovo biti jednako važan posao kao i utvrđivanje odgovornosti za tragediju koja nas je danas okupila.

Ivan Radak, Forbes Srbija